Naša kulturna večer u Münchenu
piše: Nela Stipančić Radonić
Mnogo je razloga za proslave i druženja u iseljeništvu, toliko da se katkad čini da nam ništa ne fali ovdje, ali tako je uvijek dok se okupljamo da bismo nešto proslavili.
No, čim se približimo malo ozbiljnijim temama, pritisnuti smo istim problemima kao i oni u domovini, jer nije krv voda, kako se već veli… I dolazi svima sjeta.
Zar se može razviti ijedna diskusija, ijedno predavanje, a da tema nije povezana i s domovinom?
Teško. I često se i samo raspoloženje u publici mijenja. Umjesto osmijeha – zabrinuta lica, negodovanja i mrmljanja.
Na žalost, kao da nema nijednog razdoblja iz naše prošlosti, koje ne priziva pomalo slična i prilično mučna promišljanja.
No, usprkos svim teškim vremenima, nerijetko niknu lijepa književna djela, romani, pjesme ili priče. Tako sam se i ja, inspirirana brojnim prethodnicima, primila pisanja jedne priče, koja je bila razlogom okupljanja hrvatske publike u Münchenu ove subotnje večeri, ili barem dijela publike, koja je gladna ipak pisane riječi, više “od folklora”.
Predstavljanje te moje priče bilo je u organizaciji društva Hrvatskog obiteljskog kola (HOK)-a, s kojima sam već od prvog susreta uspostavila tople i prijateljske veze.
Samo društvo napunilo je već dvadeste pet godina postojanja i rada u Münchenu, a iz njihove podeblje i bogato opremljene monografije, prepune zahvalnica za priloženu pomoć tijekom rata u Hrvatskoj i u BiH, najbolje se da iščitati tko su i što su radili sve ove godine. Naime, uz brojne fotografije, tu su i mnogobrojni tekstovi s predavanja, proslava, gostovanja znanstvenika, teologa, sociologa i drugih, kao i organizacija kulturnih večeri s književnicima iz Hrvatske i BiH. Potom, tekstovi i pjesme, objavljivani u njihovom listu “Pleter”, u razdoblju između 1991. – 1997. godine, koje je tada bilo značajno glasilo hrvatske münchenske dijaspore. Onda je, čini se, nešto ipak zapelo, jer se “ glasilo” ugasilo. Kao glavni razlog navode – podjele među Hrvatima.
(Veoma poznato i bolno iskustvo svima nama do današnjih dana…)
I nikako ne mogu završiti s nabrajanjem o njihovom dugogodišnjem radu, kao jednima od uspješnijih organizatora hrvatskih društvenih i kulturnih događanja u Münchenu, a da ne spomenem još jednu njihovu izuzetnu izložbu.
Naime, u istome tjednu, kada je bila ova kulturna večer s mojom pričom, HOK je organizirao i izložbu fotografija pod nazivom “Lica Bosne” (od 07.- 12.3. i to povodom održavanja Dana Balkana u Münchenu). Izložba je priređena u najpoznatijem kulturnom centru Gasteig i sama po sebi veoma je zanimljiva, a posebno stoga, jer je nastala pod profesionalnim okom njemačke fotoreporterke, Erike Groth-Schmachtenberger, u razdoblju između 1935. – 1938. godine. Do sada je upriličena više puta i to počev od daleke 1996. godine, kako ovdje u Njemačkoj, tako u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.
A kako je bilo na predstavljaju moje priče?
Reću ću odmah, i to bez uvijanja. Sve se lijepo odvijalo, u dvorani tišina, ni muha se nije čula dok sam okretala stranice i oštrila glasnice, toliko je bila divna publika. Kao da sam ju sama birala.
Baš kad sam bila negdje na pola priče, dok je moja junakinja Katarina Frankopan Zrinski sanjala sva u znoju, muža Petra Zrinskog, koji je već čamio u tamnici, tamo kamo su ga “otpremili” oni, koji su bili, ili potkupljivi, ili ljubomorni, ili drugačijih pogleda na domovinu…, iznenada mi je sijevnulo kroz glavu, kako nas Hrvate uvijek ista “muka” muči, bez obzira koje bilo stoljeće, vladari i režimi.
Na kraju se uvijek svima nešto slično dogodi – presude podjele među nama.
Jer, iako je dvorana bila doista puna, sjetila sam se poznatih lica, kojima sam osobno podijelila pozivnice za ovu kulturnu večer. Neki su se ispričali s razlogom, a neki mi se osmjehivali…
Pa sam ostala malo zamišljena, sve do pred kraj priče, kao i Petar Zrinski, mučen sumornim pitanjima… Iz zatvora mu nema izlaza…i zna da mu se kraj bliži…ali, ipak mu glas najviše zadrhti, kad razmišlja naglas o drugima…
– Kada bi moj junak bio jedini, koji je ostao razočaran zbog drugih! – pomislila sam.
Doista, prema dojmovima ostalih nazočnih, veoma lijepa i uspješna kulturna večer, kao i neizostavna zakuska, koju vrijedne članice HOK-a uvijek za sviju prirede, jer tek kasnije slijedi ono najtoplije – druženje među svojima kao da smo doma. Baš.
Tako su i podjele među nama valjda, samo zaostaci “domaćeg folklora”.
Samo, jedni su se svojim dolaskom barem malo “obogatili”, a drugi ostali isti.