ZLO U BRUXELLESU I ‘SRETAN USKRS’

piše: Dražen Radman
”Eksplozije u Bruxellesu pred Uskrs pokazatelj su da nekima nije ništa sveto! Neće nas zaplašiti jer naš Bog je pobijedio smrt! Sretan Uskrs!”, napisala je na svom Twitteru hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir nakon samoubilačkih napada koji su za sobom ostavili desetine mrtvih i stotine ranjenih ljudi u samom srcu EU-a.

Kakav je to Bog?

Ovdje se odmah postavlja pitanje: Kako je to ‘naš Bog’ pobijedio smrt ako je dopustio da se ovakvo zlo dogodi? Kako je to ‘naš Bog’ pobijedio smrt kad se, gotovo svakodnevno, takvo i slično zlo događa u Siriji, Iraku, Afganistanu i drugdje? Čiji je Bog, onda, jači? Tko ima jače oružje: ‘naš Bog’ ili ‘njihov Bog’?

Također, kakav je to Bog koji dopušta da 9-godišnjoj nigerijskoj djevojčici stave eksploziv oko struka i pošalju je na tržnicu punu ljudi i aktivira napravu? Kakav je to Bog koji dopušta da jedan bolestan kopilot namjerno upravi zrakoplov sa 150 putnika ravno u planinu i tako, osim svoga, uništi i živote njemu potpuno nepoznatih ljudi?

Ili, možemo i ovako, kakav je to Bog koji dopušta takvo zlo da u zemlji Hrvatskoj ima stotine neprocesuiranih i neosuđenih kriminalaca, lopova i prevaranata, s kravatom ili bez nje, a koji su upropastili desetke tisuća ljudi, učinili da se ubiju, rastave ili propiju?

Zbilja, kako je to ‘naš Bog’ pobijedio smrt? Ako je mogao spriječiti sve te zločine, a nije, onda ne možemo ništa drugo zaključiti nego da je to prilično nemoćan, nepravedan i pokvaren Bog. Onda je razumljivo da mnogi kažu: ”Ma, pustite me više s tim vašim Bogom! Pustite me s glupom pričom o dobrom i milosrdnom Bogu!” Onda je skroz razumljivo da mnoštvo uzvikuje: ”Dolje s takvim Bogom!”

Što ako su sada na sigurnom mjestu?

A, opet, s druge strane, odakle onda ta korijenska potreba u čovjeku za višom pravdom? Odakle ta njegova neumoljiva potreba za trajnim mirom i ljubavlju? Odakle ta potiha, ali duboka potreba u nama da živimo i kad umremo? Ne mijenja li se perspektiva razumijevanja groznih događaja ako bismo uvažili to da poslije smrti ne dolazi ništavilo, nego početak nekog drugog, neprolaznog trajanja? Možda početak svega onoga za čim na ovoj zemlji uporno čeznemo, a ne možemo dohvatiti jer se ‘uvijek nešto’ (ili netko) ispriječi ?

Ako smijem, što ako su mnogi iz metroa i zračne luke u Bruxellesu, sada uistinu dobro, na mjestu o kojem je Isus jasno govorio? I što ako je, sada, ona nigerijska djevojčica, za vijeke vjekova, na sigurnom i dobrom mjestu? Na mjestu utjehe i radosti, gdje je više nikakvo zlo neće moći udariti, prevariti i poslati na kakvu tržnicu ili prodavaonicu peciva?

Ako takvo što nije istina, onda nam, nikome od nas, ne preostaje drugo nego zaključiti jednom zauvijek da je ovaj naš život, ipak, jedna uzaludna i ništavna priča. Priča bez ikakvog višeg reda i višeg smisla. Onda smo, ipak, samo slučajne nakupine nekog fascinantnog, ali slučajnog i nepredvidivog gibanja atoma koje se, eto, sudaraju s drugim ‘nakupinama’ i pritom se, nekom bezveznom kemijom, svađaju  i varaju, mrze i ubijaju. Ili vegetiraju ‘gledajući samo svoja posla’ i – svoje važne ‘krpice’.

Sve u svemu, ako smo kao ljudi tek puki kemijski slučaj koji nema nikakve veze s Bogom, onda se ne bismo trebali čuditi i ljutiti u pogledu bilo kakvog zla i nepravde. Bilo u drugima ili u sebi.

Osim ako Boga ima, pa u nama titra, makar zatomljeno, onaj unutarnji osjećaj koji nekako zna da postoji iskonska pravednost i mir. Zar, kad malo zagrebemo ispod površine, u svakome od nas ne postoji misao kako negdje mora postojati jedan viši red i sklad? I, zaista, ako je u Bogu odgovor na naša temeljna pitanja, onda mi ljudi, zasigurno, ne možemo biti ni pametniji ni pravedniji od Njega.

Zato, i ja kažem: Dolje s Bogom kojemu bih ja, kao čovjek, sudio! Kojemu bih ja jednoga dana ‘održao bukvicu’ ili predavanje o tome što je pravedno, a što nije; što je dobro, a što zlo…

‘Puzla’ koja nedostaje

Kada, nakon velikih nepravdi i nakon ovakvih tragičnih događaja, olako odbacujemo priču o Bogu koji je ujedno i ljubav, možda smo nešto smetnuli s uma? Možda se trebamo vratiti na početak i doći do odgovora na pitanja: Što je život? Koja je svrha moga postojanja? Odakle zlo oko nas i u nama? Zašto tako često radimo ono što ne bismo trebali i ne bismo htjeli? Postoji li grijeh i kako ga se riješiti? Jesmo li doista u vlasti samih sebe ili smo vođeni nekim silama jačim od nas? Postoji li Bog i postoji li Sotona? Postoji li Bog koji je naumio da živimo zauvijek s Njim i da je ovo vrijeme samo prolazni dašak na putu k vječnosti? Nije valjda da gledamo na život kao na neuredno razbacane ‘puzle’, uporno odustajući od njihova sastavljanja, jer neke od njih ne možemo odmah složiti?

Sva ta pitanja, i još mnoga druga, postavljao sam sebi i drugima u vrijeme moje vlastite potrage. I sve dok ključna ‘puzla’ nije došla na svoje mjesto, ništa nisam mogao razumjeti – kako treba. Sve je to bilo maglovito, nedorečeno i s puno stihije u razmišljanju. Svojevremeno sam bio povučen prema ‘ponoru’ jer me zlo i grijeh tako lako prevarilo i umalo uništilo moj život. Sve dok se preda mnom nije pojavila ta ključna ‘puzla’ – Isus Krist. Tek kad je on došao ‘na svoje mjesto’, u moje srce, sve je počelo dolaziti na svoje mjesto. Pitanja su počela dobivati odgovore, i sve je drugo počelo poprimati smisao, čak i u onim najtežim životnim situacijama.

Netko je trebao pobijediti smrt

 Marijana Petir nije ništa krivo rekla. Isus Krist je uistinu pobijedio smrt! Uskrsnuo je! Baš kako je pisano mnogo stoljeća ranije i baš kako je sam govorio svojim učenicima dok je hodao Judejom i Galilejom. Tako, oni koji su ‘usnuli’ u Njemu, bilo na miran ili tragičan način, bilo u ranijoj ili kasnijoj dobi, tek sada tek žive – svu puninu života! Oni drugi, ma koliko negirali svoj grijeh i ma koliko uspijevali mimoići ljudski sud, neće mimoići onaj Božju, pa živjeli oni 25 ili 95 godina.

Stoga, dragi čitatelji i prijatelji, makar živimo u teškim, nesigurnim, pa i ludim vremenima, neka nam baš takva vremena budu znakom. Neka nam budu uvjerljivom potvrdom da čovjek nema rješenje za nepravdu i zlo. Ali da Bog ima. Da On zna. Da je On onaj Bog koji je iz ljubavi, bez mača, došao i ponudio rješenje, tj. sebe svakome od nas. Svakome ponaosob.

Da, trebao je poći na križ. Netko savršen trebao je platiti umjesto nas. On je zbilja to i učinio. Ali, to nije bio kraj priče. Trebao je dokazati da smrt ne može zadržati Život. Trebao je uskrsnuti. Dokazati da smrt nije kraj. Da nepravda, zlo i mač nemaju posljednju riječ. Ne samo u Jeruzalemu, nego i u Bruxellesu. Bilo gdje.

”A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću

 i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti

  pisana riječ: Pobjeda proguta smrt…” (1 Korinćanima 15:54)

Sretan Vam i blagoslovljen bio Uskrs, dragi čitatelji i prijatelji!

https://www.youtube.com/watch?v=NyPBVwOCYmM

25. ožujka 2016.