piše: Stjepan Poljaković
Kada u kratkom roku ostaneš bez nekoliko rođaka ili prijatelja, razmišljaš o prolaznosti, nadi, utjehi. Pred uskršnje blagdane razmišljam o tome kakav će biti prvi Uskrs bez strica Ante, susjeda Stanka, tetke Mare, mog prijatelja Nedjeljka…
To su činjenice. To je stvarnost. Ljudi odlaze sa zemaljskih poljana, netko mlađi, netko stariji. Netko, kao moja mama i moja tetka Manda, umiru i na sam Uskrs. Reda i pravde nema, barem ne po ljudskoj mjeri.
Rečenica moje susjede izrečene na jednoj sahrani odzvanja mi u ušima: „Stipa, piši o onima…“
Ja ću ipak radije pisati o ovima koji su ostali. Nekako vjerujem da bi svakoj majci, ocu, djedu … u posljednjim trenucima života najveća utjeha bila da njihovi najmiliji ne ostanu sami, da će poslije njihovog odlaska biti onih koji će moći koračati dalje. Ljubav i poštovanje prema mrtvima pokazujemo i uljudnim ophođenjem prema onima koji su ostali iza njih.
Pred nama je Uskrs, blagdan nade, blagdan praznoga groba. Uskrsu prethodi noć kušnje u Getsemaniji, dan Velikoga petka, a sve se završava zorom uskrsnuća. Uskrs je misterij, nepoznanica za mnoge, pa ako ćemo iskreno, čak i za one koji u njega vjeruju. Teško je i ljudskom umu nemoguće objasniti kako se to dogodilo. Princ Svemira utjelovio se i pristao biti žrtva pomirnica. Poslije toga vratio se Ocu i ponovno će, kako Vjerovanje apostolsko kaže, doći suditi žive i mrtve.
Prorok Izaija u 53. glavi piše da se ničime nije isticao od drugih. Stoljećima prije nego što se Mesija pojavio, Izaija ga je opisao kao nekoga tko će biti prezren, na koga će biti svaljena krivica cijelog čovječanstva. Ne bi li se tom istom čovječanstvu vratilo pravo na vječni život, pravo na vječnost, nada da ovo ovdje nije kraj, vjera u novi susret? To su darovi Uskrsa.
Suočeni s grobovima voljenih, pred nama je izazov i izbor. Možemo se tješiti, nadati se, vjerovati da je smrt period između ovozemaljskog i vječnog života. Biblija nas uči da je vjera jamstvo za ono čemu se nadamo i dokaz za ono što ne vidimo.
U Uskrs možemo, ali i ne moramo vjerovati. Nitko ga od nas nije fizički doživio, nitko ne zna što se događa poslije smrti. Postoje neke predaje, pretpostavke, vjerovanja, ali nitko ne može tvrditi da je to pouzdano.
Nad grobovima milih počinje borba za vjeru. Tu borbu moguće je dobiti. Sin Božji je umjesto nas pošao u Getsemaniju, prošao muku Velikoga petka, probio barijeru između smrti i života i u uskrsnoj zori otvorio vrata neba za sve one koji vjeruju.
Pozvani smo da idemo Njegovim tragom, da se nitima vjere vežemo za Njegovo obećanje da u domu Oca Njegovoga ima mjesta za sve. Prazan križ leži nad ponorom između života na zemlji i života na nebu. Preko praznoga križa kroz prazan grob put vodi u vječnost.
Vjerovanje u vječni život ima smisla, daje utjehu i pokazuje nam koliko nas naš Spasitelj voli. Kada god pomislite da niste važni sjetite se: „Bog vas je toliko ljubio da je žrtvovao život svoga Sina ne bismo li s njime proveli cijelu vječnost.“
U temeljima Uskrsa je ljubav, a plod Uskrsa je nada i vjera u život vječni.
Suočeni sa surovošću ovozemaljske stvarnosti pozivam sve, ne vas, nego nas: „Vjerujmo u Uskrs! Vjera u uskrsnuće donosi svjetlo i radost ma koliko muke prije njega bile velike. Borimo se za svoju vjeru i nadajmo se da ćemo vjerom postati dionici Nebeskog Kraljevstva!
Svima želim blagoslovima, mirom i radošću ispunjene uskršnje blagdane!“