Harmonikaš Antun Sarajčić probio se trnovitom stazom svatovskog svirača. Malo ga je ljudi znalo po imenu. Nadimak Bonzo postao mu je umjetničko ime.
piše: Stjepan Poljaković
Podvinje/ Najkraću i najistinitiju definiciju svatovskih svirača, po meni, izrekao je Đorđe Balašević.
U njegovoj pjesmi Djevojka sa čardaš nogama ima jedan stih: „Ja sam samo tu da vrijeme brže proleti …“ Ma koliko to priznavali ili ne, najčešće je tako.
Koliko puta ste pitali nekog gosta koji je upravo izašao iz svatova tko im je svirao. Koliko ih je znalo odgovoriti?
Glavni lik ove priče izbjegao je zaborav svojom dobrotom, vedrinom, osebujnim duhom, jednom riječju – ljudskošću.
Harmonikaš Antun Sarajčić probio se trnovitom stazom svatovskog svirača. Malo ga je ljudi znalo po imenu. Nadimak Bonzo postao mu je umjetničko ime.
Biti omiljen među sviračima nije nešto što se postiže htijenjem, nego življenjem. Bonzo je bio prirodan i jednostavan, bez maski i celofana, nekrunjeni kralj vicmahera i netko čije su se anegdote preselile u legendu.
Nikada nije bio glasan, niti najglasniji. Na njegovu se riječ čekalo i imala je svoju težinu i vedrinu. U njegovoj izvedbi sevdah je imao dimenziju više, ono nešto što je na umorna lica vraćalo osmijeh, liječilo bez kemije, izravno i izvorno iz duše dobričine i čovjekoljupca .
Pjesma Zabranjenog pušenja „Ibro Dirka“ ima u sebi jedan stih: „ Ti si nešto drugo, ti harmonikom liječiš bol, na estradi sve je lažno, na estradi sve je fol“. Kod Bonze nije bilo folova, glumatanja, posebno ne u društvu prijatelja. On je na svoj način liječio sve oko sebe.
Njegova ambulanta bila je „Bećarska kuća“, radno vrijeme negdje u nedjeljno praskozorje. Bećari na povratku iz noćnih avantura, svirači na povratku sa svojih gaža… dolazili bi u „Bećarsku“ na zadnju rundu pred spavanje. Ako je pred Bećarskom bio parkiran Bonzin bijeli Mercedes 123, spavanje se odgađalo do daljnjega.
Kaže se da doktor često ima lijek za druge, ali za sebe ne. Naš se Bonzo godinama borio sa svojim srcem. Pamtim jednu večeru kada je zbog dijete na kojoj je bio, smio jesti jedino krumpir. Kada su ga pitali je li još gladan, smireno je odgovorio: „Šuti, pojeo bih ga sa zlaticama zajedno!“ Bio je to naš Bonzo. Njegov humor pomogao mu je da savlada sve zamke i probleme na koje je nailazio.
Vijest o njegovoj smrti rastužila je sve koji su ga poznavali. Napustio nas je u 38. godini. Prve subote u rujnu 2011. ispratili su ga na sibinjskom groblju, baš u vrijeme kada bi on, da je poživio, pratio jedan novi par pred oltar.
U čast i sjećanje na njega, njegovi prijatelji svirači odlučili su organizirati koncert.
Termin je: Nedjelja, 10. 04. 2016. u 19.00 h u sali za svatove „Barun“, Podvinje, nekoliko koraka od „Bećarske.“
„Memorijal Antun Sarajčić-Bonzo“ okupit će grupe i svirače s kojima se Bonzo godinama družio i svirao. Cilj je prikupiti dio novaca potreban za kupnju instrumenata da njegovi sinovi mogu krenuti očevim stopama.
Za kraj jedna od mnogih anegdota. Pitali ga jednom:
„Di ideš svirati?“
„Znaš ono kad prikucaš kartu na zid! Eee, vidiš, mi sviramo negdje ispod eksera“.