LICE I NALIČJE

piše: Stjepan Poljaković
Nedjelja je  navečer. Prčkajući po fejsu naletjeh na program radija Banovine u „live“ oliti uživo. Ne bih se zadržao da gosti nisu naši Brođani pa k’o velim: „Ajmo slušati!“

Nešto mi u svemu nije jasno. Mediji vrište o ustašluku i partizanluku, a s navodno najpopularnije lokalne stanice u državi, ori se sve što blago rečeno, nije ili nema veze s tim temama, ali ni s meridijanima mile nam domovine.

Opaska prva: Ne žali se na pozive koji koštaju 6 i kusur kuna! Kult želja, čestitki i pozdrava nadživio je sve promjene  i politike. Hrvati su negdje u dubini  duše još uvijek za bratstvo i jedinstvo, barem za trpezom, šankom ili u kolu. (Neka mi netko pokaže znak, gdje voz se pretvara u vlak).

Nije li čudno što nam sa stadiona dopire orkestrirani fašizam i mržnja prema drugima i što poslije svega dobar dio publike ode na cajke?

Prošao je jedan umalo zaboravljeni i zabranjeni praznik, 8. mart. U sjeni rasprave o pobačaju i demagoškog naricanja  o demografskom propadanju, ostaju statistički podatci da prosječna trgovkinja u trgovini odrobija oko 280 sati mjesečno za plaću od jedva 3 000 kuna u prosjeku. Ako se dogodi trudnoća, dotične ostaju bez posla jer ih dobar dio radi na određeno ili kao zamjena.

 Opaska druga: Forma i zakoni bitniji su od  same suštine. (Plodite se i množite i napunite proračun!)

Godinama sam krstario po kojekavim kulturno –gastronomskim priredbama i jedna mi laž posebno bode uši. Reklamirajući, da ne kažem hvaleći se pred svijetom, govorimo kako je Slavonija zemlja kulena, šunke i ostalih delicija. Pjesme su ispjevane o Šolji koji ne zna što bi od tih delicija prije zamezio. Svi koji su iskreni, reći će vam da su sve te delicije postojale, ali da su rijetko kada bile namijenjene samim ukućanima. Kuleni, kobasice uskršnjače, šunka… sve to je išlo pred goste ili u špajz doktora, advokata, velečasnoga… Bila je to seljačka valuta kojom se po potrebi plaćalo i podmićivalo.

Apsurd svih apsurda! Nekada se po povratku sa svinjokolja dijelila milošta. Domaćica bi u vrećicu spakovala od svega po nešto da se nađe, a najviše je, dakako, bilo čvaraka jer ih nitko nije posebno cijenio. Danas su čvarci delikatesa, nekada skuplji od šunke i kobasica.

Opaska treća: Ne jednom se počne nešto cijeniti tek kada se bez toga ostane. (Šokadijo lipa i debela, alaj si se čvaraka najela!)

Srušila se rodna kuća Đure Đakovića.

Restoran preko puta nje dugo godina bio je  na glasu kao jedan od boljih u kraju. Nerijetko su ga posjećivali političari i uhljebi svih formata sa svih meridijana mile nam domovine.

Otkako su srk i čepić postali važniji i od srpa i čekića, odzvonilo je Đuri Đakoviću kao tvornici i njegovoj rodnoj kući kao spomeniku. „Zašto nam se zamjerio Đuro Đaković? Zar najpoznatiji borac za radnička prava u našem kraju nema pravo na to da mu se makar rodna kuća od zaborava i propasti sačuva? Zar je moguće da su nam od povijesti i industrijske tradicije važniji Malena i Klepetan?“

Opaska četvrta: Đurina kuća i kuće mnogih radnika počele su se  urušavati onda kada su sudbinu radnika u svoje ruke preuzeli oni koji to nikada nisu bili. (Rad je stvorio čovjeka, a nerad uhljeba!)

Umjesto demagogije i busanja u prsa, red bi bio da za svoje dobro i dobro onih koji dolaze, ustanovimo što je (još uvijek) naše i da domoljublje pokažemo čuvajući i njegujući svoje. Imam osjećaj da se mi još uvijek kao narod i država tražimo, i tražeći se razletjesmo na sve strane i meridijane.

Ideja da je u komšijinom dvorištu trava zelenija, krije zamku. Ako i jeste tako, to je još uvijek komšijino a ne vaše, i on ima pravo prvenstva. Tko ne vjeruje neka pređe granicu. Nije problem voljeti tuđe, ali je sramota i pogubno po nacionalni ponos, zaboraviti i zanemariti svoje.