piše: Sandra Marelja Muić
Pred neki dan sam imala priliku čitati knjigu „Stoljeće mudrosti“ rađenu prema životu tada 108-godišnje Alice Herz-Sommer, najstarije živuće osobe koja je preživjela holokaust. Ova češka Židovka provela je dugi ispunjen život kao pijanistica, prenoseći svoje znanje i životnu radost drugima, bez gorčine i samosažaljenja. Nikad nije spominjala koncentracijski logor i zlo nanešeno njoj, njenoj obitelji i 6 milijuna ubijenih sunarodnjaka.
U Hrvatskoj se također zlo ne spominje, ali se povijesnim sinonimima za zlo razbacuje na dnevnoj osnovici u političkoj retorici, u medijskim nastupima i međustranačkim dijalozima. Ostatak civiliziranog svijeta pali alarmno zvono na najmanji spomen i približne konotacije vezane uz razdoblja fašizma, na izdanke tog razdoblja i njegove simbole. Najstrožije se sankcionira svaki ispad u tom svjetlu i ne pošteđuje se ni javne i ugledne osobe ukoliko zastrane svojim izjavama u to područje, kako bi društvo dobilo primjer neprihvatljivog ponašanja.
Kod nas, međutim, gotovo da se povijesne strahote raznih fašistoidnih umova prezentiraju poput kolokvijalnosti. Osobe desničarskih nazora dobivaju medijski prostor, dapače čak i svojevrsnu medijsku slobodu, te se formira i cijeli diskurs u posljednje vrijeme koji proizlazi iz takvih nazora. Štoviše, imamo i članova vlade koji i dalje sjede u svom resoru, iako vuku cijeli niz kontroverznih izjava za sobom. Postrojavanje Autohtonih HSP-ovih crnokošuljaša u glavnom gradu, obilježavanje obljetnice HOS-ove bojne u Splitu uz slavljenje NDH i Poglavnika, uz nazočnu podršku političkih i vojnih izaslanika, skandiranje na nogometnoj utakmici u Izraelu. Prešućivanje, sporadična netolerancija, diplomatsko mijenjanje tema. To su naše reakcije.
Pred obljetnicu strahota u Jasenovcu, premijer i predsjednica javno u svojim govorima osuđuju fašizam, malo onako umjetno, malo isforsirano, malo prekasno, malo čak i u grču sve to. Vidi se da nemaju nikakve moći nad time. Neće biti objedinjene dostojanstvene komemoracije za tu prigodu, nego će ih čak biti tri; Savez antifašista će imati svoju, kao i židovska manjina, a ona treća će biti od svih ostalih. Poput maratonskog natjecanja i njegovih kategorija: light, ultra light, challenge.
Krasno smo iskoristili ovu prigodu da prema jednoj takvoj povijesnoj tragediji pokažemo ujedinjenost i nadasve, poštovanje prema žrtvama. Žrtve su uvijek nijeme i nedužne; to su nečiji roditelji, nečija djeca, nečije sestre i braća, a mogli su biti i naši.
Europskiji smo bili prije deset godina, ako ne i dvadeset, imalo bi smo priličan odmak od svega ekstremnoga, osim korupcije. Sa sramom se gledalo na zaziv ustaštva i sličnih pojava. Kako to da je u doba visoke tehnologije i visoke razine ljudskih prava, te punopravnog članstva u EU, isplivao u Hrvatskoj umni mulj na površinu. Kako je to desničarstvo postalo društveno prihvatljivo, ili kako bi Nijemci rekli salonfähig (uglađeno).
Je li loša gospodarska situacija, koja je donijela nezaposlenost i besparicu, besperspektivnost, kriva za sve to, pa je um onda ogorčen i ojađen, prijamčiv za kojekakve umotvorine i lako manipulativan zbog tog osjećaja zajedništva koje mu one nude?
Ili je osnovna greška što nikad nije javno sankcionirano niti prva aluzija i prvi zaziv fašizma kao primjer javnosti da mi to ne prihvaćamo?
Ili to što se javne osobe nikad nisu instantno povukle sa svoje pozicije ako su im otkriveni neki biljezi iz prošlosti ili ako bi davale izjave sumnjivih, netrpeljivih konotacija?
Takvih reakcija i primjera iz nekog razloga nije bilo, a obligatorne izjave same po sebi nisu dovoljne nikad da zaustave neko zlo i njegovo širenje.