piše: Sandra Marelja Muić
Gadno smo zapilali s tim iseljavanjem, stvarno gadno. Sezona, nogometno prvenstvo, demografske mjere… a mi samo pilaj, pilaj s tim iseljavanjem i s tom Irskom, kao da se radi o plaćenim oglasima za izradu zubnih krunica ili novu vrstu sredstva za mršavljenje. Još malo pa će kakav dvojac s listom dijeteline na reveru, dijeliti brošure za grupni odlazak irskim Ryanairom i imat će svoj štand pored Stražara kule ispred bolnice.
Ne znam zbilja, čemu toliko forsiranje tih iseljeničkih priča i toksikacije javnih medija koji su već dovoljno tanašni kvalitetom, zašto se ne piše konstruktivno o tom problemu iseljavanja ako već postoji. O rješenjima, o mogućnostima, pa i o situacijama koje stvarno zahtjevaju iseljavanje. Svugdje samo zatrpavanje gotovo infantilnim, da ne kažem skoro pa i narcisoidnim pričama, kao da nitko nikad nije otišao nigdje. Ja ovo, ja ono, ja otišao. Bezbroj ljudi je u prošlom ratu izgubilo sve što je imalo i otišlo samo s dijetetom za ruku preko prve granice, pa nitko od njih ne davi svojim pričama, koje su stvarno za pamćenje.
Što god na internetu otvorim naletim na nečije ushićeno svjedočenje o životu u Irskoj , samo što u dnu teksta ne stoji – preobrati se i pođi za mnom -, već mi sve počinje sličiti na vjerski fanatizam. Ozarene medicinske sestre s puno topline govore o mjesečnoj najamnini stana u iznosu dvaju hrvatskih plaća i kako su oduševljene radnom atmosferom na tom Zelenom otoku, te kako im je plaća u domovini od 6500 kuna bila nedostatna za životne troškove. Na drugom portalu neki mladi liječnik nabraja gdje je sve dobio stan na korištenje kad je stigao u Austriju i kako sada ima priliku kušati razna međunarodna jela u restoranima, nakon što je ostavio posao u rodnom kraju. Ona je u kasnim dvadesetima, on je tek zagazio u tridesetu. Dakle, oboje prekaljeni silnim životnim i radnim iskustvom.
Ne znam zašto mi se nameće legendarni sarajevski grafit: vi ne možete ni okrečiti sve što je Tito sagradio. Na današnju situaciju gledano bih rekla; niti ste ovdje šta sagradili niti ste okrečili, pa nas poštedite svojih statusa. Prave priče onih koji za kruh nisu imali i o poslu su samo sanjati mogli, pa su se zaputili s putovnicom bilo gdje, e, te se priče provlače nekako ispod linije na portalima. Njih nema nigdje i valjda sami urednici znaju zašto. To nema glamura, to ne može privući čitatelja. Priča o nekome s rupama u čarapama i gaćama na štapu ne prolazi pod socijalnu romantiku današnjeg doba. Ali, ovi kojima jedno nije bilo dovoljno dobro pa su išli na bolje, dakle vlastitim izborom , tih priča je bezbroj i te se priče forsiraju kako bi potakle sve veći jal i moralni jad koji je zavladao još odkad smo uskočili u vlak tranzicije.
Najjača je bila bomba prije desetak dana kad je u večernjem dnevniku plasiran podatak da većina hrvatskih maturanata želi otići u inozemstvo; kao neka zaprška toj čorbi koja se stalno krčka sa iseljavanjem. Taj podatak o hrvatskoj mladoj pameti koju još roditelji razvoze na trening i daju im džeparac, zbilja mi ulijeva silan kredibilitet. Kladim se da i većina –tih- maturanata želi novi samsung galaxy 9 zato što ga vidi na svakoj reklami.
I neminovni završetak kod svih – u Hrvatsku ću doći samo na odmor-. A mi ćemo, eto, plakati radi toga. Nikoga od ljudi koji uredno rade za svoju plaćicu (ako uopće rade) i bore se sa životom, nije briga za vašim osobnim odlukama, to su vaše privatne odluke. Ako dođete na odmor, popraviti ćete barem turističku statistiku. Hrvatska vam ništa nije dužna. Možda ovima šta su je branili od agresora, okupatora, fašista i ostalih napasnika, ali vama – ništa.