SLIKOM NA SPIKU

piše: Sandra Marelja Muić
Neminovno smo izloženi slikama izbjeglica koje su se od neki dan zaputile preko naše granice i čak i prekomjerno bombardirani s tim kadrovima, ako se mene pita; iako vrlo dobro znam da nema vijesti bez senzacionalnih slika.

Slike novinara, volontera, policajaca koji nose dječicu, pomažu tim ljudima. Sve su to slike kakve trebaju obići svijet, ali su se kod nas počele koristiti u svrhu ispoljavanja vlastitih frustracija.

Ali već drugog dana mi se čini da smo u nekom natjecateljskom show-u, pa čekamo hoće li doći do kakve eskalacije, do humanitarne krize, odnosno da istjeramo mak na konac. Odmah do nečega da  oporba može kokodakati na vlast kako se nije znala organizirati a oni bi to na njihovom mjestu rješili s dva lajka na fejsu, pardon poziva na mobitelu ili čak jednom stavkom na twitteru možda. Ne bi me začudilo da bi predsjednik oporbe čak i podizanjem jedne obrve doveo stvari u red.

A nije bitna ni oporba, ni vlast, nego ti ljudi koji su nam došli i za koje se treba pobrinuti. I mi smo bitni kako ćemo se ponašati u toj situaciji, hoćemo li biti i ostati ljudi, ili ćemo možda se prebaciti u androide.

Slušam i gledam što nam mediji prenose, baš nemam utisak da slike ili riječi lažu puno. Nemam uopće nikakakav utisak, osim da se zbiva povijest, jer je to već jako mnogo ljudi koji su ostavili svoj dom, to je prava seoba.

Ali, ono što me stvarno zapanjuje je gomila komentara po društvenim mrežama, njihova duljina i njihov cinizam mjestimični, da ne govorim mržnja koja se nazire. Pa, šta je s vama ljudi? U kakvoj ste vi fazi? I koliko vremena uopće imate svi pisati cijele stranice teksta ispod slika? Ako je država odlučila prihvatiti te ljude, onda će se ona i za sve ostalo pobrinuti, kako god- dobro ili traljavo, kako god.  Bez brige, neće nitko doći u vaš dnevni boravaki oteti vam daljinski i otvoriti hladnjak …Pa šta vam je?

Mislim da bi tim fb -komentatorima bilo lakše kad bi vidjeli zmazane, poderane, krezube čerge izbjeglica kako u smotuljku nose svoje dvije krpe, nego ljude poput nas, odjevene i pristojne, dječicu čistu i održavanu i torbu u kojoj nose svoju imovinu u vrli novi svijet.

A zašto bi vam pobogu, bilo lakše kad biste vidjeli da je nekome gore od vas? Je li zato što biste ga mogli žaliti, pa bi porastao osjećaj samozadovoljstva? Barem nešto u ovoj hrvatskoj frustraciji, je li da, katolici moji …najveći?

Ti su ljudi došli iz dijela svijeta u kojem je bilo civilizacije kada je prostorima današnje Hrvatske tekao potočić, i to omanji,  a sigurno se ne bi zaputili s djetetom u naručju na put bez izvjesnosti da imaju normalne životne uvjete. Tko nije nikad nosio dijete niti do obližnjeg igrališta, bolje da se suzdrži svakog komentara.

A najveće Hrvatine se čude čak  i odakle njima tisuće eura za krijumčare, putovanja, rutu bijega. O čemu će Hrvatine s velikim H i misliti nego o eurima, a taman sezona završila. Pa onda njurgaju na Sirijce odakle im četiri tisuće eura za bijeg, a njima oba apartmana donijela isto toliko, iako u jednom nije ni  klima radila. A oni tako jednostavno eure u džep i šetaj kroz naše krajeve dok ne dođu do bogatog dijela Europe, i tamo se uhljebe …

Ne biste im bili u koži, vjerujte mi, makar svi oni  došli i bili primljeni u Waldorf Astoria Hotelu u Berlinu!

Neizvjesnost, gubitak svega što su ostavili,  život sa stalnom promjenom statusa, čekanje na vraćanje odakle su pobjegli, upućenost na tuđu pomoć, sudar kultura, nepoznavanje jezika … Torba u kojoj je cijeli život, dječja ručica pred kojom je cijeli život. Stigmatizacija izbjeglištvom.

Komentatori, radije počistite svoj radni stol, uvijek je puno više smeća u vlastitom dvorištu.