“ONO MALO DUŠE” U GRADU S DUŠOM

drugi dio

piše: Marija Kukić
Subota je, rano prijepodne.  Lebdeći  sivi oblaci plove iznad višemilijunskoga grada prijeteći da svakog časa prospu po prolaznicima svoje suze. Kišobran je neophodno pomagalo. Nema mnogo vremena za pobliže upoznavanje’grada koji ima dušu’, kako ga je prije moga polaska nazvala  kći Martina. Ona ga dovoljno poznaje pa ga je s razlogom mogla nazvati tim imenom. Bila je u njemu dvanaest puta i svaki puta po povratku o njemu je pričala s oduševljenjem.

Onaj manji dio grada, kojeg smo u Sonjinoj pratnji uspjeli vidjeti, ne može čovjeka ostaviti ravnodušnim. Kiša nije imala milosti pa nas je pratila većim dijelom dok smo ‘istraživali’ grad. Tu se dogodio sasvim slučajni susret s Ankicom i Antom Karačić. Nakon  zajedničkog fotografiranja, sastajemo se s Emilovim nećakinjama iz Slavonskog Broda; Anom, Zvonkom i Dunjom. Slijedi ugodno čavrljanje s njima uz lagano ispijanje kavice, a zatim slijedi brzi povratak ‘kući’.

Mora se još ručati, spremiti i pripremiti za večernji program, otići u prostorije gdje će se održati promocija Emilove knjige i obilježiti osmi rođendan portala Hrvatski glas Berlin. Prostor gdje se sve ovo mora zbiti, nalazi se u posve drugom dijelu grada pa se mora krenuti ranije zbog moguće gužve u gradu.

Dvorana je lijepo i svečano urešena. Posjetitelji pomalo pristižu. Ubrzo se sve napunilo do posljednjeg mjesta. Svečanost može početi!

Sonja je odlično, ma, zapravo besprijekorno odradila svoj dio zadatka. I izvođači su bili izvrsni. Posebice je sve oduševila operna diva Evelin Novak koja je nakratko ostavila višemjesečnog sinčića  da bi uveličala ovaj događaj. Sve za Sonju!

O svemu ovome već je dosta rečeno pa bih ja napisala nekoliko riječi o svojim dojmovima. Kada je  Adrian Kostre čitao Emilove tekstove (a odabir je vršio samostalno), u dvorani je bio muk. Tišina kao u crkvi. Čitao ih je tako emotivno, znalački, jasno, razgovijetno, s izvrsnom dikcijom, osebujno dramaturski… da su svi nazočni i više nego uživali.

Izmjenjivale su se suze, smijeh, pljesak… Priča iz Emilovog djetinjstva „Sirotinjo i popu si teška“ izmamila je suze u mojim, ali i u Elizabetinim očima. Vjerojatno i u očima ostalih.  Za vrijeme čitanja meni  jedne od najdražih priča „Metoda kiselog kupusa“ čuo se smijeh među posjetiteljima. Posebna je bila i „Moja story“ koja je izmamila dugotrajan pljesak. Znam da bi jednako prošla  svaka Emilova pripovijest.

U programu su se izmjenjivali mnogi i svi su vrlo kvalitetno odradili svoj dio posla. Sklopljena su i neka nova, zlata vrijedna poznanstva, ali i prijateljstva (pozdrav Elizabeti i njenom sinu!), upoznali se oni koji se do tada nisu poznavali…

Grad ‘koji ima dušu’ i knjiga „Ono malo duše“ stopili su se u jednu cjelinu i pokazali da ni grad ni čovjek ne mogu funkcionirati ako nemaju ono nešto, ako nemaju dušu.

Vrijeme provedeno u Berlinu bilo je prekratko. Za upoznavanje ‘grada s dušom’ potrebno je malo više vremena. Ali zato za upoznavanje čovjeka s „Ono malo duše“  potrebno je tako malo; puno volje, pregršt ljubavi prema pisanoj riječi, mrvicu želje za dolaskom, srce koje se želi otvoriti prijatelju, ruke koje su uvijek spremne raširiti se u zagrljaj, dušu koja je oslobođena svih okova…

Otvorila sam odavno svoje srce Sonji, ali ga otvaram i onima koji žele ‘ući’ u njega, raširila sam svoje ruke svima koji su željni zagrljaja, a ono malo moje duše želim prosuti  svijetom pa neka leti, leti i spaja ljude  baš kako to čini Sonja sa svojim suradnicima i prijateljima. I kako je to činio Emil!

Puna  dojmova, nakon još jedne berlinske noći, uputih  se nazad u domovinu. Promet nije bio gust (bila je nedjelja poslijepodne) i nakon puno brže i vremenski kraće vožnje, opet u mrklini noći, nađoh se pred kućnim pragom.

Što reći?! Hvala, hvala… Sonji, Hrvatskom glasu Berlin, hvala svima koji su svojom nazočnošću uveličali  ovu  čarobnu, čudesnu večer! Bila je to  večer  za pamćenje. Takva će, uvjerena sam, i ostati!