Tekst: Sandra Marelja Muić
Kišnjikavi vikend pomrsio račune u lipom mom gradu. Govorili i mislili šta hoćemo, vidi se da je meteorologija u konačnici uvijek vladar svega planiranoga. U jednoj ruci coffee-to-go uživam u tihom popodnevu dok šetamo do grada ja i prijateljica, te pokušavamo nadoknaditi protekle tjedne. Tu i tamo se javi koja kišna kap za riječ, ali ne dovoljno uporna da bismo otvorili kišobran. Čisti zrak i tišina mora djeluju ljekovito, kao i dragocjeno zajedničko vrijeme uz smijeh i čavrljanje. Ipak je vrijeme ono najdragocjenije što možemo dati drugoj osobi, ono najviše što možemo dati jedni drugima. Često zaboravljamo da je tako, mislimo da darujemo samo ako predajemo poklon-vrećicu.
Da je suho i sunčano popodne, subotu bi koristili brojni šetači za turneju po gradu i posjet vrtnoj i prodajnoj izložbi „Cvijet Zadra“ koja četiri dana okupira zadarsku rivu sa svojim instalacijama u obliku cvjetnog klavira i cvjetnih nota, paviljona etc. Brojni ponuđači sadnica su tu, a na uvid posjetiteljima su i uređene gredice između stabala na rivi od kojih su mnogi dobili nagrade, kao npr. varaždinska tvrtka za svoj spoj cvijeća i mora. Iako nije nimalo prohladno od blizine mora i naleta kišice, ponuđači stisnuti u svojim jaknama i vidno razočarani danas.
Kako i ne bi bili, sve je to trebalo organizirati, smjestiti se, doći, platiti. Brojne sadnice su još tu, čekaju na kupce kojih nema zbog hirovitog vremena. Koliko je mukotrpan uzgoj kvalitetnih sadnica dug i zahtjevan proces, toliko je brz pad vrijednosti sa rastom biljaka i zarada u konačnici jako mršava za male proizvođače u Hrvatistanu. Dobivam divan suncokret, ljubazna gospođa koja prodaje kaže da će vjerovatno kući ujutro ako se vrijeme ne popravi. Djeca se slikaju pored cvjetnog klavira, glavne atrakcije. Pravimo puni krug oko poluotoka, grupa turista meditira na Morskim orguljama.
Iako je nedavno bila proslava proglašenja najboljom europskom destinacijom i uvoda u sezonu, grad se još sprema za turistička kretanja. U lučici Foši se uvodi nova LED-rasvjeta niskoga napona da zamijeni staru. Stara nije bila uopće stara, ali nije bila prikladna i visoki napon je pred tri godine usmrtio jednog nedužnog kućnog ljubimca, te se čekalo na novo rješenje. Ima se, može se. Pouzdano znam da ima vrlo nastanjenih ulica bez rasvjetnih stupova i prometnih ogledala jer se nema dovoljno sredstava, o drugim stvarima da ne govorimo. Nadajmo se da će ova svjetla iz Foše donijeti u ove ulice svjetlo nakon sezone.
Štirka se, firca na sve strane, još je dosta toga zatvoreno. Terase kafića bi valjda trebalo proširiti s jedne strane poluotoka na drugi, svake godine se nekako nadožuntaju (dodaju) stolovi. Ovdašnji ugostitelji i gastronomi su imali neki dan druženje na temu sezonske radne snage koja im svake godine stvara problem. Unatoč brojnim oglasima za konobare i kuhare, vlada nedostatak kadra jer mladima to zanimanje nije dovoljno atraktivno. Oni osposobljeni su na vrijeme dali petama vjetra da ne bi ostali na vjetrometini besperspektivnosti.
Vidim da je Kalelarga dobila još jednu divovsku novu pekaru te sada od vrha do dna nudi više krušnih proizvoda nego nekadašnja Tvornica kruha zadarska po čijim temeljima upravo migolje bageri. Neki mi je nesklad dok gledam dostojanstveni zvonik katedrale nad ovom antičkom šetnicom-pekarnicom.
Legendarna Tvornica kruha Zadar, olitiga Danilo Štampalija kako se zvala davnih dana, koja je i za vrijeme najljućih ratnih dana opskrbljivala građane kruhom kako mi pričaju, odavno je preselila u industrijsku zonu s novim vlasnikom i novim s(u)stavom rada. Imadoh čast biti nazočna jednom razgovoru sa dotičnim s(u)stavodavcem, i sreću što se taj isti nije ponovio.
Svi industrijski brandovi nestaju ili uzmiču polako, a tako će i ovdje niknuti poslovno-stambena zgrada sa stotinjak stanova kao da nikada nije bilo ničeg drugog na tom mjestu.
Kišne kapi se javljaju za riječ opet i kvase po mom suncokretiću. Čekamo na vedrije dane, zajedno.