tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Na stranu poplava novokomponiranih Advenata u gradu ili šire, jedno mjesto je svakog desetog u mjesecu prijepodne top odredište u zadarskoj županiji. Predbožićni benkovački sajam dočekuje nas u vlažnom i hladnjikavom jutru prepun ponuđača.
Da nije ponedjeljak, sigurno bi se našlo znatno više posjetitelja, no i ovako je gužva i više nego dovoljna.
Sve se nalazi na istom mjestu kao i prije nekoliko godina kada sam bila tu.
Posvuda gdje pogledam vreće jabuka, krumpira, paprike. Vozila iz Bjelovara, Gospića, Čakovca, Sinja. Na samom ulazu kamion s kojeg se krcaju vreće s tvrdim zelenim kupusom, stroj za ribanje odmah pored. Oni koji ne šeću makar s vrećicom jabuka, drže ruke u džepovima i njuškaju po ponudi, gledaju kako izgubiti jutro da se ne nacrtaju ženi kući prije ručka.
A ponudi ovdje nema premca; od plastičnih dinosaura do sira iz mješine, od rabljenih cipela do ljekovitih ulja, dijapazon proizvoda od toksičnog do organskog, sve na jednom mjestu. Nigdje odjednom toliko domaćih limuna, te su iz Škabrnje, te su iz Zadra (biće rasli kod Donata), te su iz Metkovića, posljednji kod kojeg pitamo kaže da su najbolji oni domaći limuni iz King Crossa . Vjerujemo na riječ.
Osjetljive vegetarijanske ili nedajbože veganske dušice, moraju se dobro duhovno pripremiti za posjet sajmu, svako malo je kakav stolić sa suhomesnatim proizvodima, a između rebara i slanine se nađe i kakva očerupana perad spremna za protvan. Kod jednog starčića čak vidim i dvije smrznute prepelice na haubi auta, pored toga još nekoliko nožića i sitnih stvari.
Svatko nudi ono što ima, odnosno, potreba ga tjera da ponudi sve što ima, bolje rečeno. U prilog tome govori i da je jako puno ponuđača starije životne dobi, sjede za svojim stolićem i besciljno gledaju kako odmiče vrijeme, a ono što su donijeli još ispred njih stoji. Teško da među njima ima vlasnika vila za odmor koje su preplavile posljednjih godina ovaj ruralni dio sa svojim bazenima i teško da im je nešto drugo na umu, osim kako spojiti kraj s krajem i pokrpati rupu s rupom.
U moru šarenila su i neizbj
ežni antikviteti, od svijećnjaka do brodskog prozorskog okna, te štandovi sa ponudom koja definitivno spada u antikno, samo što nema vrijednost- poput kvaka, baterija i priručnika ljekovitog bilja. Usuvalog lica ispod vunene kape, prodavač iza štanda dovikuje gospodinu u kožnoj jakni „ako si ti dotur od onoga, ja san od ovoga „.
Stapaju se tako ljudi pomalo sa tim žućkastim lokvicama i kartonima od banana po kojima gaze. Iza štandova odiljeljen dio sa životinjama. Prelazim nekakav sanitarni pojas sa natopljenom spužvom, kvazi kao da se na cipelama što ne prenese u ovaj drugi dio. Da nije tragično, bilo bi smiješno što se te instalacije tiče. Brojni kavezi za malim zečevima, prepelicama, pticama, peradi. U jednom su čak i tri male mace smještene, jedva da imaju više mjesta od napolitanki u pakovanju. Bezrezervno, svaki kavez je premalen i pretrpan i vlasnici svi izgledaju kao da će se spasiti ako se riješe svega. Iza jedne druge žice su oni koji nude pse, ne smiju biti zajedno sa ostalima. Mali psići, belgijski ovčari i njemački ovčari, neko veliko čupavo štene na lancu i nekoliko lovačkih pasa ne znaju što sa sobom u ovo promrzlo jutro.
Šetamo do kamiona sa svinjama, odakle dopiru najveća buka. Dvije velike se ne daju odvući do parkirane male prikolice na starom opelu.
Kupac je već i upalio auto, ali se životinja ne da i buči kao da će je u vrelo ulje ubaciti. Uši im padaju preko njuške, prodavač se spotiče preko njih, hvata za rep i gura do mikromalene zatvorene prikolice u koju trebaju stati te dvije velike životinje. Utrpaju ih, lupaju po njima da ih zbiju ispod cerade, kao da su trosjed iz Ikee kojeg valja nekako dostaviti.
Općenito bi borci za prava životinja trebali zaobići svakog desetog u mjesecu Benkovac, ali možda bi mogao svratiti kakav ministar ili netko iz vlasti da vidi kako i od čega mu narod živi.