CVIJEĆE ZA MAJČIN DAN

Iz naše arhive/ Objavljeno 12.05.2017.

piše: Slavica Jurčić
Bilo je to osamdesetih godina. Pokraj nas stanovala je teta Jeka koja je imala troje djece.

Najmlađi Alen vršnjak je moje seke. Njih dvoje su se znali igrati i smišljati svakakve ludorije.

Pokraj njih živjela je baka Blažeković, prijazna ženica. Djeca su se davno odselila od nje.

Njen vrt u proljeće bio je  pun zumbula, narcisa i đurđica. Njihov miris je dražio naše osjetilo njuha, ali od visokoga zida mi  nismo mogli do lijepoga cvijeća.

„Gledaj, al’ ne diraj!“  bilo je sveto pravilo.

Igrali su se  Alen i moja seka malo kod nas, ali više na ulici, jer je kod nas u dvorištu uvijek bilo konja, koje je moj djed Nikola potkivao.

Smišljali su njih dvoje kako  se domoći cvijeća i domislili su se.

Bilo je to baš na Majčin dan. Moja seka dotrčala je mami i pružila joj kitu cvijeća. Mama se nasmijala veselo,  uzela cvijeće, a onda slijedi pitanje:

“Odakle ti cvijeće?” Nastao je muk. Sestra uzmiče prema didi tražeći zaštitu.

“Od bake Blažeković”, odgovara ona i otrči u kuću. I  iz teta Jekinog dvorišta čujemo Alenov plač.

Njih dvoje su našli rupu u žici i pobrali sve cvijeće u  vrtu bake Blažeković.

Nikada više nisu to ponovili, jer su se sjećali kazne koju su dobili nakon krađe cvijeća.

Odrasle smo i ja i moja seka. Alen živi u Njemačkoj. Sjetim ih često i smijem se ludorijama koje su izvodili. Lijepa su to bila vremena!

Moji roditelji i dalje žive u istoj ulici, u istoj kući, Kada se skupimo kod njih, svaki detalj u kući i dvorištu podsjeća me  na moje djetinjstvo.

Njihova kuća i dalje miriše po finom ručku, a mamina kuhinja po slatkim kolačima.

U ulici se igraju neka nova djeca. Mama ih sve poznaje po imenu. Kuće su se izmijenile, narasle, izgradile se.

Duh ljudi ostao je isti. Jedni drugima pomažu i uvijek su spremni za druženje i dobru šalu.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments