Iz naše arhive/ Objavljeno 12.05.2017.
piše: Slavica Jurčić
Bilo je to osamdesetih godina. Pokraj nas stanovala je teta Jeka koja je imala troje djece.
Najmlađi Alen vršnjak je moje seke. Njih dvoje su se znali igrati i smišljati svakakve ludorije.
Pokraj njih živjela je baka Blažeković, prijazna ženica. Djeca su se davno odselila od nje.
Njen vrt u proljeće bio je pun zumbula, narcisa i đurđica. Njihov miris je dražio naše osjetilo njuha, ali od visokoga zida mi nismo mogli do lijepoga cvijeća.
„Gledaj, al’ ne diraj!“ bilo je sveto pravilo.
Igrali su se Alen i moja seka malo kod nas, ali više na ulici, jer je kod nas u dvorištu uvijek bilo konja, koje je moj djed Nikola potkivao.
Smišljali su njih dvoje kako se domoći cvijeća i domislili su se.
Bilo je to baš na Majčin dan. Moja seka dotrčala je mami i pružila joj kitu cvijeća. Mama se nasmijala veselo, uzela cvijeće, a onda slijedi pitanje:
“Odakle ti cvijeće?” Nastao je muk. Sestra uzmiče prema didi tražeći zaštitu.
“Od bake Blažeković”, odgovara ona i otrči u kuću. I iz teta Jekinog dvorišta čujemo Alenov plač.
Njih dvoje su našli rupu u žici i pobrali sve cvijeće u vrtu bake Blažeković.
Nikada više nisu to ponovili, jer su se sjećali kazne koju su dobili nakon krađe cvijeća.
Odrasle smo i ja i moja seka. Alen živi u Njemačkoj. Sjetim ih često i smijem se ludorijama koje su izvodili. Lijepa su to bila vremena!
Moji roditelji i dalje žive u istoj ulici, u istoj kući, Kada se skupimo kod njih, svaki detalj u kući i dvorištu podsjeća me na moje djetinjstvo.
Njihova kuća i dalje miriše po finom ručku, a mamina kuhinja po slatkim kolačima.
U ulici se igraju neka nova djeca. Mama ih sve poznaje po imenu. Kuće su se izmijenile, narasle, izgradile se.
Duh ljudi ostao je isti. Jedni drugima pomažu i uvijek su spremni za druženje i dobru šalu.