piše: Slavica Jurčić
Odrasla sam u gradu, ali kirvaj u Sapcima i u Sredancima nisam propuštala.
Znala se rodbina šaliti s nama Brođanima: „O, što jedu ovi Brođani!“ Nismo im zamjerali nego smo se smijali skupa s njima.
Jučer je u Sapcima bio kirvaj. Skupila se moja familija. Dida nas je dočekao u dvorištu. Ljubi nas i pita kako smo. Povio se on do zemlje, ali ne žali se.
Ujak i ujna ljube nas i zovu za trpezu. Meni se počeo vrtjeti film o prošlim danima dok je baka Kata bila živa i kada smo svi u Sapcima pomagali za kirvaj.
Nas tri sestrične i jedan bratić imali smo svoje male ludorije. Jedne godine smo popili gajbu malih sokova dan prije kirvaja pa smo za kirvaj bili jako bolesni i nismo mogli ni do licitara.
I jučer gledam novu ekipu koja nastavlja našu tradiciju moljakanja da prije ručka idu do licitara. Gledam njihove igračke koje se brzo pokidaju. Sjetim se nas i naših nestašluka.
Povijest se ponavlja! Nismo baš bili anđeli. Mama bi nas poslala na misu u kapelicu, a mi bismo zjakali naokolo i jedva čekali da misa završi. A onda, ravno licitaru!
Tradicija je bila navratiti teti Mariji koja bi nas hvalila kako smo se lijepo obukle, pitala nas za školu, a onda nastavila sa spremanjem za goste. Moja teta nije imala djece. Kuća joj je bila uredna. Na otomanu bili su složeni mali jastučići za koje smo mi u šali rekli da su njena djeca.
Na kirvaj u Sredance išli smo na Rokovo našim autom. Prašina na cesti dizala se za našim Warburgom, a mi smo se stisnuli na zadnjem sjedalu.
Tata je znao voziti nekoliko tura jer nije bilo drugog prijevoza. Bit kirvaja nije bila da se najedemo nego druženje i razgovor s familijom koju dugo nismo vidjeli.
Nakon ručka naše vrijedne snaše bi pekle palačinke i kuhale kavu. Sparina bi nas tjerala u hlad, ali i licitarima pred seosku crkvu.
To lijepo selo, malo je zabačeno, ali uredno. Ledina pred kućama pokošena, na klupčicama sjede gosti i na naš pozdrav : „Hvaljen Isus!“ oni odzdravljaju : „Uvijek hvaljen!“
Jučer se prisjetih jedne zgode sa kirvaja u Sredancima.
Nakon ručka, vrijeme se pogoršalo, pljusnula kiša i zagrmjelo. I veranda puna kiše.
Mi se uskomešali i počeli se spremati kući. Trčimo u auto i bježimo pred nevremenom Jedino moja sestrična vraća se po pljusku u kuću i viče domaćinima: „A moja milost!?“
Jednom prilikom neki mudri čovjek se našalio kada su mu davali ‘milost’ tj.kolače od kirvaja: „Milost je dobra i u carskoj kući.“
Godine su prošle od kirvaja iz mojih sjećanja. Sada se kuhaju čobanci, a nekada je bilo sve po redu. Mislim na juhu, kuhano meso i sos, sarmu i pečenku.
Promijenili smo se, a i običaji se mijenjaju. Jedino nam ostaju lijepa sjećanja na takve kirvaje i one drage osobe koje su ih s radošću priređivali.