piše: Štefica Vanjek
Sjedim zatvorena u kući već nekoliko dana, što zbog hladnoće što zbog boleštine. Vani sjever brije tako da imam osjećaj da će mi ove dlake na bradi obrijati ako izađem van.
Baš si mislim kako je to nepravda. Sad imam viška muških hormona. Ma, što mi ih Bog nije dao na vrijeme pa da budem muško cijeli život, bilo bi mi lakše, nego sad mi daje još jednu brigu više oko tih dlaka. Kako je krenulo još ću do kraja života izgledati kao ona izraelska pjevačica neku godinu na Eurosongu.
Djeca otišla u Njemačku. Koliko mi je bilo toplo i oko srca i u vremenu prošli tjedan, toliko mi je danas hladno. Sretno i na vrijeme su stigli kući iako su vijesti sa svih uređaja treštale o kijametu na cestama, ali očito samo kod nas.
Prvi puta od kada su u Njemačkoj nema granica i čekanja na rovarenje po bunkeru. A Bože moj, dobrobiti Schengena, prvi puta je za Njemačku išlo sve domaće, nema smisla da sve nabrajam, trajalo bi kao Balaševićeva pjesma „Al se nekad dobro jelo baš“ čak i rezanci, ali bez maka. I zna se, sigurno će stići kući bez da ga neki čangrizavi carinik baci u koš za smeće (čistu kantu, možda su se kuleni, sirevi, slanine poslije pojeli za gablec).
Sjetim se događaja o kojem su brujale novine o pečenju janjaca u parku u Njemačkoj. Mislim si, koliko će sada janjaca završiti u Njemačkoj na ražnju. Ikazna će se platiti ako treba, balkanci vole janjce.
Ne mogu reći da me uhvatila nostalgija za granicama, ali me podsjetilo na nekoliko dogodovština s granice iz vremena kada se hodočastilo van zemlje u kupovinu.
Opisat ću jedan događaj, od mnogih, koji se zbio na putu autobusom u Trst. Zna se, tamo se kupovala odjeća i obuća.
U novčaniku su bile marke koje su se smjele nositi, a one ostale švercale su se kojekuda, kod mene uvijek u grudnjaku. Da sam ga morala skidati imalo bi se što i vidjeti i to bez silikona, u gaće nisam htjela da se ne daj bože carinik ne bi uplašio lisice ako bi ih morala skinuti. Da me danas carinik ide pregledavati negdje na granici bilo bi me sram koliko malo imam u njemu, a i da imam bile bi negdje ispod prsa oko pupka.
Pustili su nas u Italiju bez problema, bauljali smo po Trstu i Ponte Rosu dok se nisu počele trgovine zatvarati. Normalno, moje šlampave i predugačke noge nisu za talijanske fine cipele pa nisam kupila ništa osim nekoliko majica djeci, par paketa čarapa i gaća mužu. Ali je zato moj brat, student, kojeg sam povela sa sobom, profitirao .Navukao je na sebe troje hlače, nekoliko majica, traper jaknu i pravu kožnu jaknu. Izgledao je kao da je na steroidima i trenira hrvanje, a ne kao dugačka vrbova šiba koju bi lako pravi vjetar prepolovio.U torbu je stavio nekoliko sitnica da ne bude sumnjiv na granici.
Povratak kući planiran je tako da dođemo za dana. Vozač predloži da idemo na neki mali granični prijelaz u Istri. Žene u busu graknule kao vrane „tu sigurno neće biti pregleda stvari“, jer su se njihove torbe napuhnule kao kravlji trbuh nakon mokre djeteline.
Stigli na granicu. Nastao tajac u busu dok je vozač nosio putovnice cariniku. U autobus uđe carinica i oštro prozbori: „Idemo svi van, svatko neka uzme svoje stvari i u čekaonici stanite u red”, i zađe kao vojnikinja. Putnici u nevjerici i strahu. Sad će biti pretresanja i skidanja do gaća, i frke naravno jer su sve marke ostale u Trstu.
Brata poguram u red ispred sebe a iza gospođa koje su imale i po dvije torbe. Službenica ide redom od jednog do drugog putnika s pitanjem ima li što za cariniti. Normalno, svi odgovaraju niječno. Ona samo gurne ruku u torbu i izvlači stvari, četiri pidžame. Onda slijedi opravdanje “To mi je za unuke“. Platit carinu toliko i toliko. Reda ona plaćanje carine, slabo preskače putnike.
Dođe do mog brata, a on stoji pred njom kao da ga vode na vješanje. Da nema toliko robe vidjelo bi se kako se trese od straha, ona kožna jakna blješti kao cekin na suncu i miriše na svježe štavljenu kožu. Pogleda ga od glave do pete. Vidi da nema u torbi skoro ništa i mahne da prođe. Mislila sam da će se onesvijestiti što o straha, što od vrućine. I mene pošalje van bez carine.
Ma nije ni carinica lajbek da ne kuži miris nove kože i brdo hlača, ali valjda si je mislila „to je siroti student koji još ne zarađuje a želi biti kul, ali ove žene zarađuju pa neka plate“.
Dobra dva sata trajalo je pretresanje. Da je mog brata pretresala bili bi još pola sata duže dok bi slipario sve što je imao na sebi. Kada smo svi bili u autobusu krenuli smo put kuće, neki ljuti, neki sretni (Nekad treba imati i malo sreće kao brat i ja ).
Vozimo se predjelom Istre kao na zaklonjenoj strani mjeseca, nigdje nikakve civilizacije, samo kamen, cesta vijuga kao poveća anakonda, a mi se drmusamo kao krumpiri na prikolici, samo čekam gdje će kao na Divljem Zapadu autobus napasti kauboji na konjima kao kakvu dilidžansu. Iskobeljali smo se na normalnu cestu. Tajac je u busu trajao do kuće, mnogi su od stresa pozaspali. Nisam poslije toga više išla u kupovinu u Trst busom, a rijetko i autom.
Gledam i danas ljudi idu van zemlje pustošiti trgovine jer je sve jeftinije nego kod nas. Sretni su jer nema carine ni namrgođene carinice pa su bunkeri automobila puni da ni igla u njih ne stane kad sve natovare.
Sigurna sam da ja više neću u kupovinu u druge zemlje jer ova crkavica od mirovine nije za velike kupovine. Kupuje se na dnevnoj bazi, samo neophodno. Nagovoriti ću muža da uz ove printere koje imamo doma kupi i 3 D printer pa da isprintamo meso da ga gledamo dok ne stigne u naše trgovine jeftina piletina iz Kine proizvedena u laboratoriju, bez pileta.
A možda se i obogatimo printajući poveće juneće stejkove kao ukras u kuhinjama mnogim domaćinstava (aha, mo´š mislit, mi se znamo obogatiti kao i sedamdeset godina do sada).
Eh, meni neka dobrobit uvijek dođe prekasno, kao i ovo micanje carine. Rekla sam da se prepuštam vremenu neka me nosi pa tako ću i učiniti. Odem meditirati i na lijepa vremena misliti.