Svakim danom kobasice su bile sve kraće
Piše: Marija Kukić
Godine neumoljivo prolaze. Kako one prolaze, misli mi se sve češće vraćaju u dane djetinjstva. Bilo je to prije … godina. Rođena sam i odrasla u malom slavonskom selu u srcu Poljadije. Onima kojima je ovaj kutak domovine nepoznat reći ću da je Poljadija ili Požeška dolina najplodniji i najbogatiji ravničarski dio Požeške kotline.
Bilo je to selo od 70-ak kuća u kojima su živjeli uglavnom bogati, ugledni i školovani ljudi. Nije bilo kuće koja nije dala makar jednog intelektualca. Ni tada se u mome selu nije rađalo puno djece. Svi koji su se iškolovali započinjali su život u novoj sredini.
Ljudi su napuštali rodni prag i selo je postajalo selo staraca i selo sablasno praznih ili polusrušenih kuća. Jedna od takvih je i moja roditeljska kuća, osamljena, prazna, pusta.
Oni koji su ostali tu živjeti radili su marljivo na njivama,uzgajali stoku i perad. Zemlja je bila plodna pa seljak nikada nije bio gladan. Ma, kakvi poticaji! Još se morao plaćati i porez državi. Sadilo se i sijalo domaće sjeme, gnojilo stajskim đubretom, umjetno gnojivo koristili su samo imućniji. Ničega nije bilo u izobilju, ali gladi nije bilo.
Bio je prvorazredni događaj kada bi netko u selu zaklao svinju jer smo znali da ćemo imati „gospodski“ ručak. Meso je bilo jako ukusno i fino, ali masno, sve pliva u masti dok se peče u rerni, u tepsiji. Pa još na to pečeni krumpir! Mmmm! Mljac!
Domaće životinje uzgajale su se gotovo u svakoj kući.
Da bi pile, guska, patka bile za konzumaciju prošli su tjedni, mjeseci… Slobodno su trčkarali avlijom, često napadani od kobca ili jastreba.
E, koliko uspomena iz djetinjstva! Koliko toga današnji mladi ljudi ne poznaju, koliko toga im je strano! Sigurno ne znaju što je to komušanje kukuruza, što je čijalo, kako izgleda žetva pšenice srpom i kosom, vršidba pšenice vršalicom. Ne znaju što je i čemu služi lan, zašto je seljak sijao raž, kako se užem od raži vezala pšenica u snopove, a zatim slagala u krstake ili granice. Ne znaju da se oralo plugom kojega su vukli volovi ili konji. Prijevozna sredstva su bila seljačka kola u koje su bili upregnuti konji.
Nakon vršidbe pšenica se dizala na tavan da se prosuši, da ne popljesnivi, a u jesen su se na mojem tavanu spremali kukuruzi u klipu. Na tavanu se sušila i kobasica. O, kako smo se mi djeca otimala tko će se uskim, drvenim i strmim lojtrama popeti na tavan da skine kukuruz domaćim životinjama, a pri tom – pardon – otkine ili odgrize komadić kobasice.
Svakim danom kobasice su bile sve kraće. Što mislite, zašto? Mora da su se presušile!
U dugim zimskim noćima susjedi su odlazili jedni drugima na sijelo. Divanilo se, pjevalo do dugo u noć uz treperavu svjetlost svijeće ili petrolejke. Ljudi su imali više vremena jedni za druge. Puno se družilo, puno se radilo. I mi djeca radili smo u polju, kupili sijeno u livadi,čuvali stoku, išli u nadnicu, a još uz to i učili.
Koja je radost bila kada bi u selo svojim neobičnim vozilom došao sladoledar. Vozeći se selom, uzvikivao je:
–Sladoled! Sladoled! Dajem sladoled za jaje!
Mi , djeca, brzinom munje, raštrkala smo se po kokošinjcima u potrazi za jajima. Nije loše, jedno jaje, jedan sladoled. Prava uživancija!
Točno se znalo koja se odjeća nosi u crkvu, koja u školu, a koja kod kuće. Rublje se pralo na bunaru ili na potoku,a iskuhavalo u veš – loncu. Glačalo se peglom na žar, grijalo se pećima i štednjacima na drva. U školu se išlo pješice.
Kaputi, jakne, bunde?! Ni slučajno! Umotaš se u ogromnu maramu vuničarku. Rukavice, čak i čorape, bile su ispletene rukama majke od stare isparane vune. A torba? Sašivena ručno od starog plišanog jastučića.
Božić? Zeleni bodljikavi grm kojega smo mi zvali smreka. Odsječen je u nekom šumarku. Ma kakve sijalice, kuglice… Stabalce ekserom pričvrstiš na zid, a potom ga ukrašavaš jabukama, orasima i bombonima koje smo zvali mačcima.
Oni su služili nekoliko godina, osim ako ih mi djeca nismo zabunom pojela. Fino izvadiš mačak iz omota, umotaš prazan papir i foliju i vratiš sve nazad na krispan. Tako to ide dok te netko od starijih ne uhvati na djelu. A onda se zna što slijedi.
Koliko još sjećanja navire! O svakome bih mogla napisati priču. Ne znam je li se tada živjelo ljepše, ali znam da to razdoblje moga života budi u meni mnoga uspavana sjećanja i ostavlja trag koji svakim danom postaje sve vidljiviji.
E Marija, a kako je tek bilo lijepo na vršaju kad su momci bacali snopove na vršalicu djevojci koja je razvezivala uže i dodavala snop “majstoru” koji je “hranio” dreš (vršalicu) a već su se počele nositi i minice ; možeš li zamisliti …………
Čestitam kolegice! Uspjela si i mene vratiti, na trenutak, u moje djetinjstvo. Sjećanja sama naviru potaknuta ovom životnom pričom. Hvala ti na tome. Tako se živjelo i u mojem selu.
Uspjeli ste u meni probuditi mnoga sjecanja iz djetinjstva, uspomene na Rusevo, baku i didu, ustajanje u zoru, miris domaceg frustuka … Kako smo mi djeca uzivali na staglju skakcuci sa grede u sijeno, igranju u hrpi zita, trckarajuci po polju, branju poljskog cvijeca za baku… ma previse mi toga navire, a i suze samo sto ne krenu. Uspomene su sve sto nam preostaje.