Mirko Popović
ustajala sam između simfonije i maestrala
nizvodno za suncem mirisao je lipanj
je li netko spaljivao naše pjesme
ili je povjetarac lebdio na obrazima
uranjala sam žudno u podrijetlo priče
u kojoj i bol životu daje vrijednost
ali samo sam se umjesto tvojih ruku
krhka prepustila zagrljaju valova
gledala sam za kormilarima
koji odlaze kao trenutci što bole
kad kuća je puna ljetnog sumraka
u kojem bezrazložna suza nagovještava
da se nešto nepoznato čeka
ustajala sam između sna i maestrala
kad muk je hujao nad obalom
kao uvojak dima
a u ograničenom vremenu ljudskom
mirisao je lipanj
u kojem si još uvijek bio
čitljivo ispisan
pamtiš li? čekala sam da svane obećan dan
tiho ulazeći u uspomene
u koje se
naš lipanj
nikada nije vratio