Mirko Popović
Dok si spavao i sanjao da je smijeh
i život trajao samo jednu večer
slušala sam dugo
kako naš plot i naš prag
zatrpava snijeg i kako raste
u studenom južnom prozoru
i žalila sam što ne mogu
napisati pjesmu u svakoj tvojoj
slici sna s kojima silazimo u sumrak
Dok si spavao i sanjao
sve dublje svitanje šiljilo je
moju olovku, ali ja sam samo
crtala ptice što u noćnoj tami umiru
ti si po zidovima prosinca
razgrtao moje crteže
Jesam li sanjala noćas kako sanjaš
da strepim i jecam dok čekam
da iz samotne noći kroz prozor
proviri crna misao koja će me
netremice gledati
sve dok u sobu ne uđe majka
koja se nikad ne vraća, ali žudi
postati fosil po kojem će
vječno za mene padati pahulje
mekane kao njena kosa
i tihe kao tamne ptice
urezane u zidove prosinca
Hvala, Dragice!
Čast mi je što me vrsna pjesnikinja počastila pohvalama. Uvijek je to motiv za što svestranije i djelotvornije davanje sebe-onog-pjesničkog koji je zadat okvirom mojih mogućnosti.
Lijep pozdrav, Pjesnikinjo!
Na rubu snova i stvarnosti prepliću se neobične pjesničke slike, razgrću se misli, dodiruju svjetovi.
“Dok si spavao i sanjao
sve dublje svitanje šiljilo je
moju olovku, ali ja sam samo
crtala ptice što u noćnoj tami umiru
ti si po zidovima prosinca
razgrtao moje crteže
Moje divljenje i poštovanje! Pozdrav pjesniku.”