RAZGOVOR S POVODOM: Elizabeta Kopić, dopredsjednica Zavičajnog humanitarnog kluba „Brođani u Berlinu“
„Preteško mi je kad vidim kako moja Slavonija propada“
razgovor, tekst i foto: Ivica Vlašić
Uistinu, nije mala stvar i svake je hvale i priznanja vrijedno – nagrada Grada Slavonskog Broda Zavičajnom humanitarnom klubu „Brođani u Berlinu“ došla je u prave ruke: malobrojnom društvu ljudi velikoga srca!
Na svečanoj sjednici Gradskoga vijeća u prigodi proslave Dana grada Slavonskog Broda, 16. svibnja, nagrada Grb grada uručena je „Brođanima u Berlinu“, povodom obilježavanja 25 godina njihova nesebičnog humanitarnog rada, dobročinstva, trajnog prijateljstva te svesrdne pomoći na dobrobit građana i voljenoga im grada Slavonskog Broda.
Podsjetimo, ‘Brođane u Berlinu’ za nagradu Grada predložilo je uredništvo web portala Hrvatski glas Berlin, a na svečanoj sjednici bili su i urednica portala Sonja Breljak te nekoliko suradnika i članova Kluba iz njemačke prijestolnice, Slavonskog Broda i drugih hrvatskih gradova.
Nagradu je u ime svih članova Kluba primila njegova dopredsjednica i neumorna humanitarka, rođena Brođanka, Elizabeta Kopić, koja je u Berlin otišla na rad prije 47 godina. Teta Liza Kopić jednostavno nije mogla odbiti našu zamolbu za prigodni intervju.
Prije svega, čestitke na nagradi Grada i na 25. obljetnici djelovanja Zavičajnog kluba „Brođani u Berlinu“. Koliko Vam osobno znači ova nagrada?
Zaista mi ova nagrada Grb grada znači jako puno. Nisam očekivala da će to biti tako lijepo i svečano i jako sam se ugodno iznenadila što smo baš mi dobili ovo priznanje, iako je prošlo već 25 godina, mislim da nikad nije kasno. To je, evo, prepoznalo uredništvo Hrvatskog glasa Berlin koje nas je i predložilo za nagradu. Iako sam malo bila i razočarana da se nitko iz Slavonskog Broda u ovih 25 godina nije sjetio našeg humanitarnog rada, ipak, zahvalna sam Hrvatskom glasu Berlin. Mislim da su i oni od nas zaslužili veliko priznanje i nastavak podrške koju su imali i do sada. Jako sam sretna i ponosna. Srce mi je puno. Punih 47 godina življenja i rada u 1300 kilometara udaljenom Berlinu nisu me odvojili od mog rodnog grada Broda i moje voljene Slavonije za koju sam uvijek bila vezana.
Podsjetimo se, kada i kako ste osnovali ovo „malo društvo velikog srca“?
Klub Brođana u Berlinu osnovan je prije 25 godina, dok je u Hrvatskoj bjesnio rat. Pratili smo vijesti i sve što se događalo u Domovini i nitko od nas Hrvata u dijaspori nije bio ravnodušan, željeli smo nekako pomoći unesrećenima, protjeranima, ranjenima. Počeli smo se okupljati i u početku kao ni danas, nismo svi bili Brođani. Bilo je Hrvata i iz drugih gradova koji su prepoznali naše nakane i pridružili nam se. Počeli smo organizirati prikupljanje različitih pomoći rodnom gradu i Domovini te nastavili to do danas. Sada smo najmanja udruga Hrvata u Berlinu, možda i u Njemačkoj, poznati smo kao mala udruga velikog srca. Ima nas aktivnih 25-ero, kao što sam rekla nisu svi Brođani, ali kad bismo to očekivali da budu sve Brođani, nažalost ne bismo mogli nastaviti s našim humanitarnim radom. Mi nemamo nikakvu financijsku potporu ni od hrvatskih niti od njemačkih institucija, sami se financiramo, svojim radom i trudom koji ne žalimo, ne brojimo, ne mjerimo…
No, mi znamo da vaša pomoć nije ni mala ni skromna, ako se uzme u obzir da već 25 godina pomažete i bolesnoj djeci na liječenju u Berlinu i svim Brođanima kojima zatreba pomoć. I brodskoj dječjoj poliklinici ‘Zlatni cekin’ ste stalna moralna i financijska potpora.
Tako je, jako puno smo pomagali za vrijeme Domovinskog rata, bili smo u kontaktima sa socijalnim službama, brodskom Općom bolnicom, Hrvatskom vojskom, sa svim ratnim brigadama. Dopremali smo iz Njemačke krevete i sanitetni materijal za bolnicu, odjeću, hranu, novac, vozila za vojsku…Imali smo 75-ero djece poginulih hrvatskih branitelja kojima smo pomagali s po 75 tadašnjih maraka mjesečno i redovito. Zlatni cekin svake godine pred božićne blagdane pomažemo i posjećujemo. Posebno bih istaknula jednu humanitarnu akciju za jednog dječaka Mislava Antolovića iz Osijeka, čiji je otac Vukovarac. Dječak je imao leukemiju i njegovo izlječenje ovisilo je o presađivanju matičnih stanica krvi još jednog njegovog brata ili sestre koju je majka trebala i željela roditi. Kad je majka u Berlinu rodila kći, Mislav je spašen presađivanjem njezine krvi, a troškove liječenja pokrio je HZZO. No, ne i skupe troškove poroda, pregleda za vrijeme trudnoće i samog boravka i smještaja obitelji u Berlinu. Tamošnji Hrvati su se preko našeg Kluba brzo organizirali i financijski pomogli obitelji tog dječaka. Ponosna sam što sam u tome sudjelovala.
Na koji način organizirate humanitarne akcije?
Financijska sredstva pomoći prikupljamo organizacijom dvije godišnje velike zabave u Berlinu, “Slavonijo u srcu te nosim” i “Veseli se Posavino”. Organiziramo se i prodajom hrvatskih specijaliteta, suvenira i rukotvorina na štandovima. Moram reći da sve radimo strogo transparentno. Svakom našem velikom donatoru, našem čovjeku koji u Njemačkoj ima svoju tvrtku, kao udruga izdajemo jednu potvrdu, na osnovu koje on, ako ju priloži u Poreznu upravu, može ostvariti određene olakšice. Znači, njemačke institucije izuzetno cijene humanitarna djelovanja, a klub Brođana u Berlinu priznale su kao udrugu od opće društvene koristi.
Mi ne pomažemo državne ustanove nego pojedince kojima je to najpotrebnije. I njima izravno u ruke uručujemo prikupljenu pomoć. Mnogi su, posebno mlađi, sumnjičavi i ne žele se uključivati u humanitarni rad, posebno kad čuju da u Hrvatskoj postoje udruge koje manipuliraju prikupljenom pomoći i ona ne dođe do onih kojima je namijenjena. No, ja odgovorno uvjeravam, mi nismo takvi, mi sve radimo volonterski, transparentno i od srca. Nažalost, kako starimo, tako se već pomalo smanjuju naše mogućnosti, sve nas je manje, a malo je onih koji bi željeli nastaviti taj humanitarni rad.
Mladi iz Hrvatske sve više odlaze u bijeli svijet, jer nemaju mogućnosti napredovati u svojoj Domovini. Kako vi Hrvati u Berlinu gledate na tu situaciju u Hrvatskoj?
Znate, Slavonija je nekad bila jako bogata zemlja. Sve me više boli i žalosti ono što vidim svaki put kad dođem ovdje. Ne mogu vjerovati, teško mi je shvatiti i prihvatiti da moja Slavonija tako propada. Preteško mi je gledati ljude koji u potrazi za hranom kopaju po kontejnerima. Pa jel’ to moguće u 21. stoljeću u mojoj Hrvatskoj? Da mi je netko prije 25 godina rekao da će biti ovako, ne bih mu vjerovala, ali sad vidim da je puno gore nego što je bilo. Strašno me boli kad vidim da mladi odlaze. Mene su brojni zvali da im nađem posao ili stan u Berlinu. Ljudi su razočarani, posebice oni koji dođu pa ne naiđu na ono što očekuju. Neki dođu na gotovo i sve im je osigurano, ali neki nemaju ništa, moraju krenuti od nule i jako im bude teško. Stan je u Berlinu jako teško naći, previše je ljudi u tom ogromnom gradu, sve je više migranata. Nažalost, mi na takav način nismo u mogućnosti pomagati jer su pravne institucije u Njemačkoj jako rigorozne u kažnjavanju onih koji „na crno“ nekoga primaju na stan.
Čini se da je u vrijeme kad ste Vi otišli „trbuhom za kruhom“ bilo lakše u Njemačkoj naći i posao i stan…
Da, ja sam imala sreću da sam ondje prije 47 godina došla na sve osigurano. Tada se posao mogao dobiti bez problema. U početku sam radila dvije godine u jednoj firmi na poslu koji sam dobila preko slavonskobrodske burze rada, kao mašinski radnik, na štanc mašinama i bor mašini, jako sam dobro zarađivala. Nakon toga sam prešla u drugu firmu, a potom narednih 26 godina sam radila u jednoj od najvećih bolnica u Berlinu, kao kuharica. Odande sam otišla i u mirovinu, u kojoj sam već 17 godina. Cijela moja obitelj je sa mnom, nisam nikad požalila što sam otišla, sretna sam tamo, ali mi je srce u mom Slavonskom Brodu, u mojoj Slavoniji za koju se iskreno nadam da će ipak doći bolji dani. Ne može još dugo biti ovako teško. A sve dok bude potrebno, mi Brođani u Berlinu pomagat ćemo koliko je to u našoj mogućnosti – svima u nevolji i svugdje tamo gdje je naša skromna pomoć dobrodošla.
Hvala Vam, teta Lizo, na razgovoru i neka Vas Bog nagradi za svu Vašu dobrotu.