Ivan Babić
Vjetar mu iznenada otvori vrata tišine. On znatiželjno prijeđe preko praga, udahne duboko i osjeti blagu mučninu. Ništa nije upućivalo na težinu. Trebalo je to biti tek malo iskustvo sluha. Mučnina ne popušta. Tišina bi se povukla i zaspala
ali vjetar je neuračunljiv i prevrtljiv, poigrava se i prerušava u šuštave slučajnosti.
On brzo uzima olovku i zvučnim koncentričnim krugovima bjelinu papira pretvara u gusti olovni vrtlog smisla.