Moj osvrt na “Ono malo duše” Emila Cipara
piše: Dragica Šimić
Posegnuh za knjigom “Ono malo duše” jednog sumornog, kišnog nedeljnog poslijepodneva, dva dana nakon što sam je dobila na poklon od urednice Hrvatskog Glasa Berlin, Sonje Breljak, i već u prvim retcima otkrih koliko puno duše je izlio Emil u svoje priče.
Emil piše jednostavnim, razumljivim jezikom dostupnim širokom krugu
čitatelja, ali ne manje zanimljivim. Naprotiv, iz običnog razgovora, jednostavnog tijeka radnje, izvlači zanimljive priče opisujući ljudske sudbine pa i svoju vlastitu od ranog djetinjstva do umirovljeničkih dana, povratka u Hrvatsku i borbe sa teškom bolešću.
Kao što rekoh, knjiga je namijenjena širokom krugu čitatelja, svjedoči o sudbinama iseljenika, njihovim težnjama i željama, svjedoči o prošlosti, sadašnjosti pa i zapitanosti autora o budućnosti zemlje i o tradicijama koje umiru, o identitetu i pripadnosti.
Nije ovo moj prvi susret sa Emilovim pričama. Čitala sam i prije na portalu ali eto baš ove prve nekako preskočila.
“Vječno gladan” zove se prvi dio i ja prionuh čitanju.
Već u prvoj priči koja opisuje njegovo siromašno djetinjstvo, izmami simpatije svojom ogoljenom istinom. Peripetije odrastanja vješto dočarane na vrlo šaljiv način izmamiše glasan smijeh i na tome mu se odmah zahvalih.
Prizori iz djetinjstva istovremeno rastuže do tuge i nasmiju do suza. Primjerice način na koji je učio voziti očev bicikl i kategorije koje je prelazio u učenju. Već su mi pred očima bila seoska djeca iz mog djetinjstva, koja su živjela dane djetinjstva slične Emilovim.
Priča “I to je to” kada po svaku cijenu želi saznati što je demokracija o kojoj je slušao u školi, te je pitanja postavljao svećeniku, susjedu, majci i ocu također je jedna od onih koja će zaokupiti čitatelja i nasmijati svojom duhovitošću. Zanimljivi su odgovori sudionika priče koji su svi na svoj način doživljavali demokraciju toga vremena,
U istoj priči spominje se posjet pjesnika DragutinaTadijanovića, Desanke Maksimović i Branka Ćopića školi prilikom kojeg su govorili učenicima o pisanju. Najprihvatljivije objašnjenje zašto pisati došlo je od Branka Ćopića koji je djeci objasnio da pisanje ima za cilj čitatelja rastužiti, razveseliti ili potaknutu na razmišljanje.
A Emil se definitivno držao zadane definicije nasmijavši me do suza i taknuvši mi dušu suptilnošću svoga pisanja.
U sljedećim dijelovima navodi na razmišljanje i na spoznaju da smo narod koji se godinama iseljavao trbuhom za kruhom. Njegove priče o iseljeništvu nisu samo priče jedne generacije, već mnogih za redom koji su osjetili istu sudbinu prilagodjavanja i neprilagodjavanja tudjem svijetu i svih smiješno tužnih situacija koje su ih pratile a pisac ih otkriva tim svojim jednostavnim jezikom, jezikom duše.
Zanimljivo je napomenuti da siromaštvo koje spominje na početku kasnije naziva bogatstvom, kada se u tuđem svijetu, sit materijalnog koje mu je sada dostupno, sjeća iskonskih vrijednosti života i prirodnih ljepota svoga kraja.
Posebno me se dotakla priča Butterbrot koja opisuje Emilove prve pokušaje da se otisne u jedno novo društvo i biva prihvaćen i prepoznat. Vratio me u djetinjstvo i jednu sličnu situaciju s mojim djedom koji je dugo godina živio i radio u Brussellu u Belgiji prije drugog svjetskog rata. Sjetih se, čitajući ovu priču, “fruštukovanja” kako je moj djed nazivao doručak. Bila je to šalica bijele kave spravljena od cikorije i komad prepečenog domaćeg kruha, na kojeg je finim i odmjerenim pokretima nanosio domaći puter. Kada bi primjetio moj radoznali pogled, rekao bi: -Tako to rade u Belgiji.
Povratakom u Hrvatsku susreće se sa uspomenama, osjeća kako pripada i tamo i ovdje i istovremeno kao da ne pripada potpuno više ni jednom mjestu, a to objašnjava poznatim Nerudinim stihom : “Jer mi sami, oni od nekada, nismo više isti.”
Brodske priče su splet Emilovih razmišljanja, sjećanja iz prošlosti povezana sa svakodnevnicom života i novim pričama koje je usput živio i susretao. Za njega svakodnevne, i obične stvari imaju duboko životno značenje, potiču na sjećanja, navode na razmišljanje .
Ruža iz Kaliningrada ubola me nježno svojim trnom tuge. Priča je to o piščevom vrtu u kojemu svako drvo govori za sebe, svojim postojanjem priča o zemlji iz koje je doneseno, pa tako i bijela ruža govori o dirljivoj ratnoj sudbini jednog njemačkog dječaka.
“Prsten”, i “Kako nas je lokva spasila” nose duboke životne poruke. U svom promišljanju često je svjestan relnosti ljudske prolaznosti, pa se rado vraća u prošlost a priču “Vozne karte, molim” završava rečenicom:
– Neki od njih više nisu među živima, a mi ostali, zajedno sa starom zgradom, privodimo svoje živote kraju. – najavljujući tako i svoj skori odlazak.
U priči Šima s kvačicom napominje kako ljudi koji prolaze kroz naš život skoro neprimjetno ali dugoročno utječu na nas same, pa se tako zbog Šiminog prijateljstva počeo osjećati Hrvatom, a pričom tri čahure završava zadnje poglavlje njihovog prijateljstva Šiminom sahranom. Dostojanstvenim i razumljivim riječima opisuje lik odanog prijatelja iz djetinjstva koji je uvijek bio tu za druge, primjer slavonske široke duše i odanosti i ratnog heroja iz Domovinskog rata.
Emil ne da, da dobročinitelji hrvatskog naroda padnu u zaborav. Dojmila me se priča ” Poderane gaće ili langošice” u kojoj je zapravo glavni lik barunica Csilla von Boselager koja se za vrijeme rata brinula o 50 000 izbjeglica.
I tako je Emil sve do kraja zadržao moju pažnju “Čukinim pričama” u kojima ulogu pripovjedača prepušta svom vjernom psu, “Zaboravljenom Slavonijom” i žalom za starim tradicijama i vrijednostima i zadnjim poglavljem “Osječki dnevnik” u kojem se suočava sa zloćudnom bolešću.
Pročitah knjigu na kraju rastužena neminovnim, krajem kojemu svi stremimo. Rijetki su oni koji svojim pripovjedanjem, iskrenošću i širinom duše i bez imalo uljepšavanja, svjedoče o životu i generacijama koje dolaze.
Sigurna sam da će se još mnogi nasmijati, rastužiti i biti potaknuti na razmišljanje čitajući ovu knjigu jer to je bila ideja priča Emila Cipara.