SUZA ZA HRVATSKU

Kolumna povodom
piše: Drago Oršić
Nekada je pokojni Vice Vukov pjevao onu dirljivu i prelijepu pjesmu, o suzi za zagorske brege. Živim još uvijek vani ali nisam napustio nadu da, kako i pjesma kaže …vrnul se bum nazaj. Da, nada je ostala, ali tu onda i počinju nepregledna pitanja koje život otvara. Vratiti se, ali gdje …u kakovu Hrvatsku.

Kada je počeo rat i invazija srbofoba na Hrvatsku, javio sam se našemu predstavništvu u Stuttgartu posto sam u Jugi služio armiju u školi rezervnih oficira, ne da bih napravio vojnu karijeru, nego što je vojni rok trajao 12 mjeseci, a ja sam to vrijeme i tako smatrao izgubljenim. Pošto su mi papiri bili u redu, a i stalni posao sam imao, rečeno mi je da ostanem tu gdje jesam, nego ako sam voljan da pomognem novčano.

I pomogao sam, ne samo ja nego i velika većina Hrvata koji su u to vrijeme radili vani. Uz brojne žrtve i izgubljene mlade živote nastala je lijepa naša, domovina svih koji u njoj žive i žele u njoj živjeti. Oni koji su otišli pravdaju se da su otjerani, no to je notorna laž, jer oni nisu htjeli samostalnu Hrvatsku i nisu u takovoj željeli živjeti.

Vrlo kratko vrijeme smo bili ponosni na stvorenu nam državu, jer ono što je uslijedilo više nikome nije moglo služiti za ponos. Epopeja privatizacije više je ličila životinjskome trganju žrtve nego civiliziranoj pretvorbi društvene imovine u privatnu. Na površinu su isplivali najgori elementi društva, kojima ništa nije bilo sveto doli svojega džepa, a dijelom takovo stečenoga imetka, pokupovaše naklonost političara i dovedoše državu u pat-poziciju.

Kako inače objasniti normalnome čovjeku, da niti jedna vlada dosada nije provela kontrolu ili reviziju pretvorbe iako je očito da su malverzacije u pretvorbi tako uočljive da bi ih i malo dijete prozrelo. Društvena imovina, firme, sve se kupovalo kojekakvim, sumnjivim bankovnim garancijama i onda se inventar rasprodavao, radnici otpuštali a dobit dijelila.

I kako je vrijeme protjecalo, sve više bivših radnika postajao je višak i završavao na zavodu za zapošljavanje, a jedino zanimanje im je bilo kopanje po kontejnerima, u potrazi za praznim bocama. Nastaje i druga kategorija radnika. Oni imaju posao, ali rade za kojekakve investitore, koji pokupovaše poduzeća i nastaviše proizvodnju, ali eto zbog rentabilnosti ne mogu isplaćivati osobne dohotke radnicima, nego ih uvijek ponovo tješe da ce zarađeno dobiti, no nikada ne kažu kada.

I onda nakon velike udaljenosti nastade i klasa elite. Političari prednjače, a slijede ih njihovi priljepci. Vrlo malo je onih koji šute i zgrću kapital na ovaj ili onaj način, a da se nisu okrenuli i politici, jer što je kapital bez moći, a moć pruža politika.

I dok situacija izmiče kontroli, a stanje u državi postaje sve ozbiljnije, ponovo se potežu stare razmirice o stvarima koje su već poodavno morale biti riješene. No, kako već napomenuh, nitko nije pokazao stvarni interes riješiti enigmu privatizacije, stare tek dvadesetak godina, a koplja se lome na pitanjima koja se dogodiše prije pedesetak godina.

Ali, kako to obično biva, vele ljudi da riba uvijek od glave počinje smrdjeti. Pa pogledajmo dali je tomu tako.

Pogledajmo Franju Tuđmana. Smatram ga zaslužnim za stvaranje Hrvatske države, a jeli bio dobar političar? …vjerojatno nije. No nije bio ni lopov, jer njegovi nasljednici su ga miljama u tome preskočili. Ivo Sanader tvrdi da je bio samo pukovnik. Ne gospodine Sanader, vi niste bili samo pukovnik, vi ste bili autokrat i opsjenar. Kako možete objasniti konto vašega punca, koji nikada nije radio vani a iznos na njemu je suma, koju nitko od nas koji su sav svoj radni vijek proveli vani, niti sanjati ne mogu. Svoj autokratizam možete još i danas pogledati na you tube-u u razgovoru sa gradonačelnikom Siska. Ne kažem da je g. Glavaš bio cvijeće, ali obranio je Osijek. Vama je smetao i vrlo elegantno ste ga se riješili.

Desna ruka Franje Tuđmana, Stipe Mesić je priča za sebe. Taj kompartijac, da bi si izgradio imiđ pravoga Hrvata, pjeva u Australiji ustaške pjesme, da bi poslije izigravao ono što je uvijek i bio, komunistu do kosti. Najnovije mu je, kako ga je Tito optužio kako u Orahovici pokušava oživiti kapitalizam. No to mu ne smeta, da u najboljoj Titovoj maniri, uvede, za sebe, uhljebljenje pod nazivom, doživotni bivši predsjednik, naravno sa lokacijom, uredom i svime što takoj osobi pripada. Po meni gospodine Mesiću …vi ste persona non grata, ne samo u Zagrebu nego i u Hrvatskoj.

I sam sam bio mišljenja da je Ivo Josipović bio bolje rješenje od Milana Bandića. No umjesto da pokuša utjecati na jadnu situaciju u Hrvatskoj, on se više bavi regijom, konkretno Srbijom. Počistite, g. Josipoviću, prvo pred svojim pragom, pametnije vam je.

Morao bih još puno toga napisati, ali sve više me steže u grlu.

Izbori nam se bliže. Trebali bi ti izbori biti prekretnica za Hrvatsku. No tu počinju teći suze za Hrvatskom. Kome dati glas? Ko je taj, koji će svoju energiju, znanje i volju uložiti da bi služio Hrvatskoj, za njen boljitak, za boljitak njenih žitelja, a ne osobni?

Kukuriku koalicija, bezlična masa, bez ideja, bez rješenja u koje bi trebalo vjerovati. Pa Slavko Linić već prijeti, u svojoj, komunističkoj maniri, kako će nam dovest MMF. A kome ćete g. Linic dovesti MMF? Onima što kopaju po kontejnerima, ili onima što rade a ne primaju plaću, ili onima čije su firme upropaštene a oni se obreli na ulici, bez naknade ili obeštećenja?

HDZ? Pa oni su nas pokrali, rasprodali (ne samo oni), zadužili, i dok su se kleli u Hrvatsku, gledali su samo svoje osobne interese.

Ostali su marginalni, bore se jedni protiv drugih i nemogu naći zajednički jezik. Mi trebamo ljude koji će znati ujediniti ponovo Hrvate, i one unutar Hrvatske i one vani, kako bi državna kola izvukli iz gliba u kojem su se našla, zajednički za račun boljitka. Nažalost, takva stranka nije na mome vidiku.

No mozda je rješenje birati samo one ljude koji nisu bili niti u blizini pekmeza, pa bili oni pripadnici bilo koje stranke, a da zaobiđemo one kojima pekmez još kapa sa prstiju. Na kraju cilj demokratskih izbora nije ne izaći na birališta, jer time ste dali šansu onima kojima i samo njihov glas otvara vrata izbornoga uspjeha.

Dok ovo pišem, teško mi je i suze su mi stvarno u očima, a hoće li i poteći niz lice, vidjeti ćemo nakon izbora.