Piše: Kristina Uremović
,, Svi su ljudi rođeni slobodni, s jednakim dostojanstvom i pravima.” – tako započinje 1.članak Opće deklaracije o ljudskim pravima. Nakon toga slijede mnoge odredbe o neotuđivosti ljudskih prava, što u teoriji zvuči idilično, no međutim, u praksi je sasvim drugačije.
Svaka osoba ima pravo na život, na dostojanstvo, slobodu govora i razmišljanja, slobodu vjere, seksualnosti i dr., to su osnovna osobna prava čovjeka koja su temelj ostalih prava kao što su politička i civilna, socijalna i eknomska.
No, ako ne poštujemo korijen osnova kako ćemo poštivati i daljnja prava čovjeka koja od rođenja posjeduje, nešto što je samo po sebi razumljivo. Kad ljudi čuju o kršenju ljudskih prava, s mukom i tjeskobom pomišljaju na ”Treći svijet” ili na daleke diktature.
Međutim, kršenja ljudskih prava nisu ograničena niti na kontinent, države, niti na društvene norme ili religije. Ne postoji država na svijetu kojoj se u jednoj godini ne zabilježi nijedno kršenje ljudskih prava. A zašto?
Što nas, ljude, vodi da ”izigravamo Boga”? Da sami odlučujemo o nečijem životu?
Vodi nas zlo, pohlepa, osveta, želja za vlašću i moć – to su osjećaji i nagoni čovjeka koji su, nažalost, puno jači od poštivanja čovjeka. Kolika je apsurdnost što tisuće ljudi umiru radi ‘ciljeva’ nekog vođe, koji u većini slučajeva su vođeni, kao što je već navedeno – bolesnom slikom o predodžbi svijeta, odnosno vlašću nad njim.
Počevši od ”vođe”, dolazimo do onih malih, minijaturnih pijuna – ljudi koji si u njegovo ime daju za pravo, ne samo ubiti nego i počiniti razne zločine protiv čovječnosti, strahote koje je čak teško i zamisliti. Nikada neće biti razjašnjeno kolika količina mržnje je potreba za takav potez, ne samo što se tiče ratova, nego i ostalih postupaka određenih osoba o kojima svakim danom sve više čitamo u medijima.
Što zapravo i je najžalosnije, nisu samo ratovi u pitanju, i sitnice su potrebne da se ”povuče obarač”. Ljudski život se sveo na životinjsku razinu poštovanja, bez ikakve svetosti i morala; gledajući u prošlost oduvijek je i bilo tako, od toga ne možemo pobjeći ali ne trebamo zatvarati oči pred nečim što se tiče i nas samih.
Gledati tisuće djece svaki dan kako umire od gladi, dok u međuvremenu, u zapadnim zemljama hrana se baca. Zar takav svjetski gospodarski poredak nije zločin? Suviše bi bilo bizarno da nije, samo za te zločine rijetko tko će odgovarati, jer krivca ”nema”. Zašto je zlostavljanje i ubijanje ljudi samo zato što su drugačije boje, vjeroispovjesti ili seksulne orijentacije još uvijek jedan od bitnijh problema 21.st. iako je skoro u svakoj državi temeljni dio ustava?
Stoga, da li su ljudska prava samo mrtva slova na papiru koja poštuje većina građana, a nekolicina njih i dalje si uzima za pravo ”izigravati Boga”, uglavnom bez većih posljedica?