tekst: Nataša Pecić-Janković
Volim se rano probuditi jer onda mogu ponovno doživjeti i proživjeti svoje snove. Jutro najbolje oslikava moje ciljeve i ideje za koje živim.
Nisu to veliki ciljevi ni ideje… to su skromna i jeftina saznanja. Više, znam da ne mogu.
Moja sudbina je u isključivo mojim rukama i često se pitam: “U čemu griješim?”
Puno me ljudi povrijedilo, vrijeđaju i danas ali nikome ne zamjeram. Mislim da je sve imalo svoju svrhu, da ojačam i budem hrabrija.
Ima ljudi i koji su mi pomogli u nevolji, koji su se borili zajedno sa mnom, da uspijem prebroditi tu svu bol. Hvala im na tome beskrajno!
Njihova mi je snaga puno pomogla da se podignem na noge.
Što je sreća? Ima li itko pojma što to znači? Ja ne znam. Jesam li nezadovoljna životom zbog toga?
Ne mogu biti zadovoljna s nečim sto ne posjedujem, jer sreća se ne posjeduje. Kada razmislim, tu sreću i ne treba tražiti, negu ju samo treba upoznati. Ona dođe kada se najmanje nadaš, kada misliš da imas izlaz a nemaš, kada si sam i slomljen.
Ne postoji dan kada me ne rasveseli neka sitnica, poruka moje djece, poziv drage osobe. To može biti čak i sunčani dann, ptičica koja cvrkuće blizu tebe, tišina… to su sitnice koje znaju usrećiti dan.
Okrenem se oko sebe i vidim toliko patnje i boli da i sama zaplačem nad tužnim sudbinama ljudi. Moram biti sretna jer ima ljudi kojima je gore nego li meni, a teško mi je. Nemam gdje živjeti, nemam stalni posao, nemam nikoga na koga bih se oslonila… ali vjerujem da sam jedna od sretnijih ljudi…jer sam zdrava i živa…
Podnosim i više nego se podnijeti može i pokušavam hrabro okrenuti tu olovnu stranicu, napokon sama osjetiti zadovoljstvo učinjenim napretkom…a natrag ne smijem…nikako.
Odlučila sam u životu napraviti crtu.
Kažu, sa 42 godine si na pola života. Moraš donijeti teške odluke, tako sam i sama odlučila.
Novi početak, nova nada. Koliko sam se puta mučila s tom nadom i iščekivala ju, kao svoju djecu. Neki su se ljudi trudili da mi pomognu ju oživjeti, a neki drugi su mi je ubijali.
Jedno sam sigurna, nada ne umire u meni i svakoga dana ju probudim onoliko puta koliko se nasmijem. Jedan dio moje priče je završen, a nada me hrabri za novi početak i novi dio života koji ću sama kreirati.
Živjet ću za svoje snove, one male sitnice koje mi uljepšavaju svaki dan .
Smiješiti se i tim osmjehom dozivati sreću koja mora jednoga dana prije ili kasnije doći.