TAKO LIJEPA, A TAKO PUSTA

Tekst i foto: Marija Kukić

Slavonac, prosvjetitelj  iz Svinjara (današnjeg Davora) Matija Antun Relković u svom ‘Satiru iliti Divjem čoviku’ stihovima kazuje:

„Slavonijo, zemljo plemenita

Vele ti si lipo uzorita

Nakićena zelenim gorama

Obaljana četirim vodama.

Na priliku zemaljskoga raja

Rike teku sa četiri kraja…“

Ma, tko neće zamijetiti čudesnu, zadivljujuću ljepotu moje Slavonije! Šume, gore, nizine, rijeke, potoci, jezera, plodne njive, vinorodni brežuljci… I još k tome nemjerljiva ljubaznost, toplina i širina slavonskog srca i duše.

Puno je toga što Slavonija ima. U njoj su i dva Parka prirode. Pisala sam o posjetu Kopačkome ritu, a  ovih dana put me nanio na drugi kraj moga zavičaja – u Park prirode Papuk, točnije u poznato izletište Jankovac.

Papuk je proglašen Parkom prirode 23. travnja 1999. godine, a tu je  svoje stanište našlo  gotovo 1300 vrsta biljaka i mnoštvo životinjskih vrsta, a mnoge od njih su  zaštićene.

 Na nadmorskoj visini od 475 m, u jednoj od najljepših gorskih dolina  smjestio se Jankovac, izletište okruženo stoljetnim bukovim šumama, bogato hladnim izvorima i bistrim potocima. Jedno od najljepšeg čuda prirode svakako je  slap  Skakavac, vodopad visok 28 m, koji se obrušava  preko stijena prema kanjonu potoka Kovačice. Zimi  se smrzne i   čini jedinstveni  atraktivni  ledeni stup  u Slavoniji.

Svi  oni  koje put nanese u ovaj dio Slavonije, zacijelo neće moći ostati ravnodušni na ovu ljepotu. Ali, kao što svaka medalja ima dva lica, tako i ovu ljepotu narušava pustoš koja je na svakom koraku uočljiva.

Put me je vodio preko Krndije (koja  većim dijelom pripada Parku prirode) prema Orahovici, a potom  dalje Podravskom magistralom. Iza mjesta Čačinaca  skreće se lijevo. Put prema izletištu dobro je obilježen, tako da  prateći  putokaz,  možete jednostavno doći do Jankovca.  Cesta je uska i krivudava, većim dijelom asfaltirana, prolazi kroz prelijepu prirodu.

Na tome dijelu puta smjestila su se samo dva, tri sela, bolje reći seoceta. U njima je  nekoliko kuća, veći dio  obrastao je travom, korovom,  niskim raslinjem, grmljem, dio je porušen, napušten… Samo ponegdje tinja život. Daleko od civilizacije, daleko od radnog mjesta, daleko, daleko od svega… Zapušteno, napušteno.

Znam da se Emil neće ljutiti što ga spominjem i ‘kradem’ nekoliko njegovih rečenica. Ne samo da nema dudova u šoru, nema ni ljudi po šorovima, nema ni đaka u školama, nema  dovoljno liječnika ni ostalog medicinskog osoblja u zdravstvenim ustanovama… Nema ni krojača, ni  postolara, ni stolara, ni električara, ni  vodoinstalatera, ni  majstora mnogih drugih zanimanja… Sve manje je ratara, voćara, stočara, povrtlara… Sve ih je manje!

U pripovijesti ‘Zaboravljena Slavonija’ pokojni Emil piše:

„  … Nekada je Slavonija bila žitnica i Slavonci su  bili ponosni  na zlatna žitna polja koja su  hranila cijelu državu… U pjesmi opjevana, danas zaboravljena i prepuštena sama sebi… Od Boga ljepotom  obdarena, od čovjeka zaboravljena…  To je moja Slavonija!“

 Da, to je naša Slavonija danas! Oprosti Emile, ali morala sam ove tvoje riječi citirati gledajući tu tvoju, moju, našu krasoticu tako lijepu, a tako pustu! Istina je ponekada bolna i teška, ali je uvijek – istinita.