Iz naše arhive/ objavljeno 26.05.2016.
Antonio Gavran
Velika su prostranstva neba mojega,
ali bez sunca njegov sjaj nema svoju snagu.
Laticama ljepote tvoje označen, na neke nove staze ponesen,
eh što bih dao, da mi je barem jednom u zagrljaju tvome
novo jutro dočekati, gledajući nebeski svod,
tražeći zvijezdu koju samo tebi želim skinuti
i pokloniti ti znak, priču jednog neizbrisivog početka,
nebeskim harfama sviranu, uz svitu krilatih putnika,
anđela koji pozdravljaju spajanje našeg neba u jedan svod.
Tražio sam slične tebi, ali nešto kao ti,
rijetko se pronađe, jednom u tisućama godina, kao biser,
elegijom mojih loših koraka, prečesto daleko udaljen…
Blještiš, pozivajući me iznova u svoj svijet,
a ja kao dječak, ne mogu odbiti taj sjaj
moleći Boga, da taj biser jednoga dana u mojim bude rukama.
Tražim možda previše, želim neostvarive snove
visoko polijećem, ali ne pitam što želiš Ti?
O kad bih samo mogao, na trenutak ti misli vidjeti
jednom notama srca tvoga zasvirati,
e kad bih mogao svojim djelima očarati tvoj svijet…
Spaliti sve niti prošlosti, i sanjati s tobom o budućnosti,
razbijajući sve barijere što našu sreću pokušavaju iskriviti,
cimbalom se još jednom poigrati na nitima tvoga srca,
eru novog vijeka započeti, jer samo s tobom želim poletjeti u novi svijet…