tekst: Marko Jareb
Otkup neke knjige od nekog autora za knjižnice, za svakog autora nije isti.
Surfajući internetom može se pronaći kako je nekom autoru u nekoj knjižnici otkupljeno šezdeset istih knjiga, nekom drugom autoru u istoj knjižnici trideset istih knjiga, a nekom trećem autoru samo jedna ista knjiga, također u istoj knjižnici.
Je li za broj otkupa knjiga od strane knjižnica zaslužan samo izdavač same knjige?
Koliko je ime samog autora bitno za otkup neke knjige za neku knjižnicu?
Je li se i u prethodno narečenom može istaknuti kako je toplije onom izdavaču ili autoru tko je bliže peći?
Koliko je uvijek bilo i biti će kako će prije netko nešto učiniti prijatelju i rođaku negoli nekom neznancu? Jesu li ta načela prisutna i u najdemokratskijim državama svijeta?
Kada će po pitanju otkupa knjiga u RH za knjižnice zaživjeti njegov kodeks? Je li on izrađen i kada će biti ako nije?
Hoće li u razvijenim demokratskim zemljama službenik pokušati skinuti nekom prijatelju ili rođaku prijavu za prolaz kroz crveno na raskrižju ili će mu reći kako je to upisano u kompjutor te se ne može više izbrisati?
Je li lakše nešto izbrisati što je zapisano u digitalnom obliku ili klasično gumicom s papira? Ima li ikakvih tragova na digitalnom izbrisu?
Je li se lov u mutnome isplati na duge staze?
Koliko je vjerojatno da od svega gore napisanoga nije ništa točno već je renome samog autora i izdavača najvažniji za otkup knjiga za knjižnice u RH?
Kada će doći vrijeme u RH da će konj sam početi voziti kola u pravom smjeru, kad već kočijaš gleda samo svoj interes?
Ima li ikakav utjecaj na sve izneseno premisa: „Sveži konja gdje ti aga kaže“?