NA KRAJU IPAK OSTAJEŠ SAM

Antonio Gavran …iz zbirke “Ponesen visinama”

30. studeni 2010. u 16:04/ Hladne su noći i maglovita jutra u srcima naših ljudi. Neprestano se u ovim izmišljenim krugovima prijatelja i poznanika traži osoba koja zbilja zaslužuje nazivati se našim prijateljem i biti dio našeg društvenog i privatnog života.

Ovo je priča o onima koji imaju sve, a nemaju ništa. Silno bogatstvo, lažno predstavljeni ljudi i samoća skrivena u grudima što žele puknuti od boli, slika su i prilika današnjega čovjeka.

Teško je pouzdati se u ljude, kada oni u najgorim trenutcima većinom podignu ruke, i pobjegnu glavom bez obzira. Tada čovjek ostaje sam, u svojoj patnji, u mislima koje neprestano kruže, u duši koja plače zbog samoće, jer danas si omiljen, a sutra kada više nisi nitko i ništa, samo običan čovjek, ljudi te prestanu poznavati…

Na kraju ipak ostaješ sam

Noćas je uz maglu i svjetlost mjeseca,
bez zvijezda koje daju nadu za neki bolji svijet,
još jedna duša napustila svoj krajolik,
odlazeći tako svijetu drugome
gdje zvijezda je nebo prepuno,
što sjaje za početak nekog boljeg dana.

Noćas su duše nesretne pozdraviti došle
još jednu sjenku u vojsci palih boraca,
što nisu pronašli svoj mir na ovome suncu,
koje svakoga dana grije neke druge ljude,
izostavljajući tako, sasvim daleko od svojih zraka
one kojima je zaista potrebno.

Ni mjesec od tuge zasjao nije u punome svome sjaju,
samo ptice grakću nad granama golim
što tijelo drže u visinama dalekim
odnoseći ga tako od zemlje koja ga ne zaslužuje.

Možda je ovaj čovjek imao mnogo, a na kraju ostao sam,
jer sreću ne tvori materija nego ljudi,
a čovjeka je danas, u ovoj magli,
zaista teško pronaći.