Vinko Pavić
Kad se pjesnici sretnu
Svijet se stubokom mijenja,
Gladni kruha od pređe
I žedni krvi iz stijenja,
S dlanova vitlaju oči
Srce u zjeni tuče,
Sve što će biti sutra
Već se desilo jučer.
Kad se pjesnici sretnu
Makovi postaju bijeli,
Sunce stoljeća hladi,
A mjesec jezdi po zdjeli,
Krišom se upliću zvijezde
U grivu crnu vrancu,
Svu noć se klanjaju sjetne
Boemu i pijancu.
Kad se pjesnici sretnu
Misao postaje bajka,
Ciceron uzorit otac
Teuta ponosna majka,
Tresu se Herkul i Pegaz
Na Vegi ljubav vode,
U rijeci krvava znoja
Plivaju do slobode.
Kad se pjesnici sretnu
Na Olimp munje se dižu,
Umjesto ludog Barabe
Sebe vide na križu.
Oni su čuđenje svijeta
Oko njih svemir se vrti,
Umiru prije rođenja
I žive nakon smrti.