Profesor dr. Ivan Đikić: O znanosti, medicini i Hrvatskoj
tekst: Ivica Košak
Frankfurt na Majni/ Profesor dr. Ivan Đikić, poznati hrvatski liječnik, biokemičar, molekularni biolog i dobitnik brojnih prestižnih nagrada govorio je (sredinom svibnja) u PresseClubu u Frankfurtu.
Generalni konzulat RH u Frankfurtu je organizirao tribinu ( O znanosti, medicini i Hrvatskoj) s nastupom prof. dr. Ivana Đikića, jednog od najuglednijih i u svijetu izuzetno cijenjenog biologa. Ivan Đikić je rođen u Zagrebu gdje je završio medicinski fakultet. Doktorirao je iz područja molekularne biologije, a znanstveno se usavršavao u Sjedinjenim Državama na Sveučilištu New York. Na institutu Ludwig za istraživanje raka u Uppsali/Kr. Švedska bio je voditelj skupine istraživača. U 2003. je imenovan za profesora biokemije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Goethe u Frankfurtu. Đikić je jedan od najmlađih članova Europske organizacije za molekularnu biologiju (EMBO).
Đikić je od 2009. godine direktor Buchman Instituta na Medicinskom fakultetu u Frankfurtu u kojemu trenutno radi oko 150 znanstvenika. Prof. Đikić za svoj rad višestruko nagrađivan najprestižnijim nagradama, među kojima se posebno ističu priznanja Američke udruge za istraživanje raka (AACR) i Europskog Udruženja za Istraživanje raka (EACR) udruge za rak, nagrade Hans Krebs 2010. te William C. Rose 2013. Zatim dobitnik je najprestižnije njemačke znanstvene nagrade Gottfried Wilhelm Leibniz za 2013. godinu, priopćila je Njemačka istraživačka zaklada (DFG) koja dodjeljuje priznanje. Ta se nagrada dodjeljuje za znanstveni doprinos i služi kao poticaj za daljnja istraživanja. Ivan Đikić nagrađen je za svoja istraživanja tumora, posebice proteina ubiquitina, s 2,5 milijuna eura, što je bila najveća novčana znanstvena nagrada u svijetu.[1] Ivan Đikić je naime kao voditelj grupe za molekularnu signalizaciju Instituta za biokemiju Sveučilišta Goethe otkrio mehanizam kojim se stanice ljudskog organizma brane od razvoja karcinoma. Prof. Werner Müller-Esterl, predsjednik Sveučilišta Goethe, izjavio je kako dr. Đikić za njega predstavlja idealnog znanstvenika koji s entuzijazmom i neiscrpnom energijom pristupa znanosti i podučavanju studenata: – Osobito mi se sviđa njegova kreativnost, konceptualno razmišljanje i originalna vizija vođenja instituta i projekata u znanosti.
Sigurno, jako pozitivno je to što se hrvatska diplomacija odlučila promicati znanost, a ujedno i lik i djelo poznatog i priznatog hrvatskog znanstvenika, ali moramo se zapitati koliko je u hrvatskom društvo do sada učinjeno da se svjetski priznati stručnjaci poput Đikića angažiraju korist cjelokupnog hrvatskog društva?[2]
Od svog dolaska u Frankfurt, Ivan Đikić se stavlja na raspolaganje hrvatskoj zajednici kao dobar primjer poticaja za brži i kvalitetniji razvoj koji priželjkujemo u hrvatskom društvu.[3]
I dok se Đikićev istraživački rad prepozna širom svijeta neki će se u hrvatskom društvu prisjetiti kako HAZU prije nekoliko godina slavnog prof. dr. Ivice Đikića nije izabrala za svojeg dopisnog člana, a što je i danas posebno neshvatljivo ne samo Nijemcima, kao i sama činjenica da je prof. Đikić tada bio više citiran nego svih 18 hrvatskih akademika medicinskog razreda HAZU-a.
Mnogi se pitaju, kako će se hrvatsko društvo koje teži unaprjeđenju znanosti u budućnosti odnositi naspram ovakvih svjetskih znanstvenika i da li će im se i dalje na jedan način zatvarati vrata u domovini, ili će se naša zemlja s njima ponositi. Puno toga, ovisi o našoj politici koja je ovim diplomatskim iskorakom u Frankfurtu pokazala spremnost i volju.
A da to nije dovoljno, ukazuju rezovi u prijedlogu proračuna RH za 2016. godinu gdje se izdvajanja za Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, umjesto da su se povećala, smanjila za 158 milijuna kuna! Protiv takvih rezova u hrvatskom školstvu i znanosti pokrenuta je na inicijativu profesora Đikića peticija u kojoj se traži da se obrazovanje i znanost uvrste u prioritete hrvatskog društva.[4]
Država mora ulagati u mlade znanstvenike. Mladi ljudi imaju novo znanje, igraju se tehnikom koja je također potrebna za znanost. Kad se to spoji, nastaju nevjerojatne svari. Na Institutu u Frankfurtu redovito dajemo stipendije mladim talentiranim Hrvatima. Stipendije im dajemo uglavnom na tri do šest mjeseci, jer želimo da se nakon toga vrate u Hrvatsku, kazao je dr. Đikić ističući kako su svi koji su do sada bili u Frankfurtu su iskazali veliki talent, bili su inteligentni ali i nesigurni u svoje znanje. Ne usude se reći ono što znaju, misle da njemački kolege znaju puno više, a zapravo oni znaju više. Nakon što provedu određeno vrijeme na našem Institutu, oni se žele vratiti kući, te primijeniti stečeno znanje i iskustvo u domovini. Ali nitko ih u Hrvatskoj više ne želi jer su im prevelika konkurencija ili ne žele raditi na način kakav ti mladi ljudi donose u Hrvatsku – dodao je prof. Đikić napominjući kako – Hrvatska ima jako puno talentiranih mladih znanstvenika, ali kako ih politika “ubija” jer ne ulažu u njih.
On je zatim u svom predavanju ukazao na nastavak negativnog trenda iseljavanje mladih stručnjaka iz Hrvatske, što je ocijenio vrlo štetnim procesom za narod i državu.
Govoreći o o svojoj društvenoj ulozi, dr. Đikić je kazao kako on kao znanstvenik ne može biti i političar, te da je njegovo mjesto u laboratoriju a ne pred kamerama, ali očekuje od političara da pokažu sluh i zanimanje za ocjene i procjene koje dolaze iz kruga znanstvenika.
(Širi razgovor s prof. dr. Ivanom Đikićem u novom, 50-tom broju Riječi, časopisa Hrvatske zajednice Wiesbaden)