Tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Prišuljao nam se lipanj brzo, gotovo iza leđa i doveo šaroliko mnoštvo turista u lipi moj grad. Evo ih, tu su, došli su, živi su – živi smo.
THE TURISTI, posjetitelji koji za Hrvate nose mesijansku poruku u bolju budućnost, iako svi skupa završavamo u Huxleyevom Vrlom, novom svijetu samo što to ne shvaćamo tako. Još je tu uglavnom riječ o grupama, koje zadivljeno slušaju svog premorenog vodiča ili poslušno idu za njegovim uzdignutim kišobranom ili fasciklom da se ne pogube.
Tu i tamo naleti koji pljusak i poremeti sve: konobari sklanjaju cjenike i kušine, prodavač slika navlači najlon da zaštiti silne reprodukcije. Gledam ga cijeli tjedan kako u istoj majici postavlja i skida te svoje slike koje su sve iste vrste i lani tu bile. Prodaja ide slabo. To me ne čudi previše, ne zbog umjetničkog stila, nego što vidim da su nam gosti u prosjeku orijentirani na kuglu sladoleda ili pecivo. Mislim čak da su peciva s trona gurnula pizza cutove trenutno.
Na tržnici prepunoj svega, bračni par Nijemaca vraća paprike iz vrećice koje je upravo htio kupiti, preskupo im je. Iznervirana prodavačica ih pita zašto onda uzimaju paprike u šestom, a ne u osmom mjesecu kad proizvođači ne znaju što će od njih i kad se prodaju po tri kune. Obitelj pored koje nailazim u slijedećoj ulici žustro raspravlja što može sa 110 kn koji su im preostale i zaključuju da njih šestero tu ni od sladoleda neće profitirati. Mili Bože, oni dođu na godišnji i raspravljaju o sto kuna, mi bi onda morali esej svaki dan pisati o kunama u kakvim okolnostima živimo.
Grad je čist i uredan i dalje, broj stolova se izgleda opet povećao ili moja dioptrija i dalje popušta pa vidim duplo. Nisu ti stolovi baš puni, osim sa domaćim svijetom koji i inače tu pije svoj macchiatto. Dok je ulaz u grad preko Trga Petra Zoranića dobio na izgledu i ljepoti, te predstavlja lijepi uvod u šetnju starom jezgrom zadarskog poluotoka, glavni ulaz preko mosta tu sada zastajkuje malo. Čim prođete kroz kameni ulaz, vidite da je s desne strane zaštićeno gradilište koje sada miruje, te se ispod zelene mreže i oplate uvlačite do tržnice gdje se na mjestu nekadašnjih štandova sa tekstilom gradi novi reprezentativni turistički info centar.
U međuvremenu smo uspjeli po drugi put obnoviti rasvjetu u Foši i platiti za to, ali info centar još nije gotov. Imamo županijsku turističku zajednicu, turističku zajednicu grada, odjel za turizam u županiji i čekamo na turistički info centar. Najbolje da Konzum još otvori nekakav turistički punkt i prodaje toplu vodu da dopuni ovaj kvartet. Gotovo dvadeset godina pokušavam dokučiti kako se zaposliti u jednoj od ovih ustanova, pa mislim da je vrijeme da prestanem s tim, čak i prije nego se info centar završi, jer natječaja za njega sigurno neće biti.
Primjećujem puno azijskih posjetitelja, znaju ujutro doručkovati za malim stolovima u kaleti, nazočni i bešumni kakvi oni već uvijek jesu. Sve im je zanimljivo, fotografiraju svaki stari detalj, trgovine i suveniri ih ne zanimaju. Inače mi je utisak da su trgovine prazne, trgovci su nerijetko naslonjeni na dovratnik kao da gledaju zašto nitko ne ulazi, pa zima je prošla, u ljetu je svima spas -osim ovoj našoj vladi izgleda. Sa sve većom temperaturom oni na Markovom trgu sve više pucketaju u loncu poput kokica.
Ono što uvijek ima visoku sezonu ovdje je naknada za parking, neupućeni posjetitelji u očaju traže slobodno mjesto. Novost ove sezone je uvođenje sustava javnih bicikala u gradu koju je sufinancirao Fond za energetsku učinkovitost, a ukupna cijena projekta je gotovo pola milijuna kuna. Tridesetak bicikala, čini mi se, stoji na raspolaganju za aktivaciju korisničkog računa. Ekološki i suvremeno, samo da nađe svoju publiku, makar među turistima.
I tako, ja i lipi moj grad, čekamo ljeto i ono što će donijeti sa sobom. Radujemo se njegovoj vrućini i gužvi, dočekujemo spremni svakog gosta. Dobro nam došli!