tekst: Štefica Vanjek
Ljudi moji ovo globalno zatopljenje čini čuda neviđena, ne samo ljudima da postaju zvijeri, pa je čovjek čovjeku vuk, nego i zvijerima da postaju ljubimci.
Neki dan moj novi susjed i ja razgovaramo u voćnjaku i pogled nam zaokupi neka životinja na pruzi iza voćnjaka. Ja sam konstatirala da je mačka jer tako daleko ovako ćorava ne bi prepoznala ni da je bio vučjak. Zato, susjed, već kad je šmugnula ispod vagona, shvati da nam se to lisica šeće po susjedstvu.
Susjeda ima kokice i vrlo glasnog pijetla, koji ne da budi rano ujutro već i po danu glasno kukuriče, mudra lija očito dobro čuje i dobro pamti pa smišlja plan kako operušati susjedin kokošinjac. Nešto slično i lisice u društvu čine s ovcama ljudima, čas posla ih operušaju dok se još nisu snašli.
Sjetila sam se basne s lisicom i rodom. Trebalo bi i ovim današnjim lisicama dati hranu u visoki ćup ali i one su već mutirale kao virusi, pa bi se snašle.
Na istoj toj pruzi muž je jučer ujutro vidio da je ona jedna lija dovela pojačanje, pa su bile dvije. Ipak je lakše perušiti u paru, jedna drugoj čuva leđa.
U šumarku s druge strane pruge ima svakakve živine, fazani se nesmetano šeću,srne pasu na livadi u predvečerje i neće lija tamo loviti, teško je juriti za njima, lakše se prišuljati kokošinjcu od kud koke ne mogu pobjeći.
-Sve si mislim kako bi i ja rado bila lija blizu kokošinjca, nosila bi čak i masku po preporuci,i pristojno sjedila svaki dan, da kunice bi same dolazile k meni, a ne da moram mučki loviti svaku kunicu.
Danas predvečer su sin i snaha sjedili na balkonu i uživali u odmoru, konačno doma, kad spaze u susjedovom dvorištu pred kućom životinju. I oni su mislili da je mačka, jer od mog nasađenog cvijeća, a naročito isusove krune koja je obrasla svu ogradu ne vidi se dobro, kad ta živina pređe na naše dvorište pod balkon i gleda prema gore. Pogađate, opet teta lija i ništa se ne boji što se čuje žamor ljudi, sva sreća pa nemam kokoši sad bi se teta sladila. Shvativši da nema kod nas na dvorištu što ukrasti, zbrisala je cestom kroz naselje negdje dalje gdje je nanjušila novi izvor kokoši.
Sve si mislim kako je sve ovo nenormalno, nekada su lisice danju bile skrivene u rupama u šumi i samo po noći su znale krasti tamo gdje su mogle provaliti u kokošinjac,a danas se šeću kao do
maće životinje,slično je i sa čagljem kojeg je vidjela moja prijateljica u centru grada.
-Nekada je i sa ljudima bilo drugačije da bi mogao živjeti trebalo je dobro zapeti i pošteno raditi. Danas kod nas nije bitno što znaš i kakav si radnik već koliko imaš rodbine na visokim pozicijama.
-Ne želim više pulitiku u moju butigu, jer mogu ja lajati kao pas na mjesec karavane će dalje prolaziti.
Odem nadzirati prugu,. Možda vidim cijelu obitelj lisica negdje u blizini, barem njih mogu otjerati povećim štapom,bez soli na repu.