piše: Đurđa Vukelić Rožić
Zamislite predgrađe nekog lijepog gradića, dojučerašnjeg sela, čiji su pašnjaci i polja pretvoreni u tisuće gradilišta na kojima niču nove kuće. Gradnja traje, no, mic po mic, ipak se završe te kuće. Ljudi sebe tu zovu građanima, djecu šalju u visoke i teške škole. Da se ne moraju mučiti kao starci.
Malo po malo, sada već umirovljeni doseljenici, naučili smo promatrati ono malo prirode na skučenom prostoru dvorišta i vrta, pomagati majci prirodi i svim njenim bićima. I životinje su se našle u gradu, ljudi su kroz tisućljeća, oteli njihova staništa.
Došla i zima. Duga, dosadna i tako topla pored pećice, uz sarmice i topli domaći kruh. A jadnim pticama teško. Predugo sve to traje. Te ih stadoh hraniti po uputama Društva. Molim lijepo, zakaj ne? Kao osviještena građanka, postala sam i član toga istog Društva za promatranje i zaštitu ptica. Mnogo sam naučila o pernatim bićima. Hranilica za ove, hranilica za one, ova hrana ovdje, ona ondje za najplahije od svih.
Slaninica za sjenice, otpad iz mlina za malo nesigurnije svrake u najudaljenijem kutu vrta, da ne ugrožavaju sitne ptice. Ovo za vrapce, ovo za… I tako, moj pogled kroz prozor pun je žvrgoljenja i radosti.
Baš toga dana, posjetiše nas i susjedi Šimići. Te se hvale svojim pticama, te crvendaći, te palčići, pa pastirice… pa ovo, pa ono. Pa kupuju u marketu ovu hranu, pa onu… Pa posebni špek samo za sjenice od svinja koje su uzgajane samo zbog špeka za sjenice. Iz uvoza, dakako!
Sutradan nabavih plavu boju, prehrambenu, onu kojom možete bojati kolače, bombone, a i sivo zimsko nebo ako baš poželite. Ne šteti. I razmazah plavet po podovima hranilica za vrapce. Sada znam koji su vrapci moji! Eto! Da ne bi Šimićka mislila kako su svi njezini. E sad, zapravo su svi, osim modrih vrabaca, bili njeni, te, onako u šali, predložih gospođi da ona oboji podove hranilica u žuto, kako bismo prepoznavale svaka svoje vrapce. I pripazile na intrudere gospođe Gospić.
Sada su modronogi vrapci moji, a oni žutih stopala njezini. A većina drugih koji su dolazili, nisu bili ni žuti ni modri. No, zato su nas posjetili članovi udruge ‘‘Priroda’’ i kaznili zbog maltretiranja i ponižavanja ptica pjevica i vrabaca pokućaraca. Htjeli smo pohvatati vrapčiće i oprati im nožice. No, to je bilo neizvedivo. Jalov posao. Čak je i nešto perja ostalo plavo! Pa sada Šimićka i ja brinemo, što ako se stanu pariti žutonogi i plavonogi vrapci i vrabice? Hoćemo li dobiti šarene papigice?
Pojedinci su ih pokušali hvatati ne bi li ih preimenovali u kućne ljubimce (za krletke jasno), misleći da su kanarinci. S vremenom, u vrtu sam imala bezbroj žutih i plavih ptičjih tragova, lokalni fotograf je učinio čudo s njima i održao svoju izložbu. Nakon što se boja sa ptičjih nožica isprala, i zima je prošla. Šimićka i ja našle smo novu zabavu. Moja živica je ubrzano rasla preko međe u njen vrt i pravila hlad, a njena lipa je okrutno rasla ubijajući me svojim nopojnim mirisom. U jesen smo ratovale zbog grožđa s odrine, koje je brala od svoje strane međe, a ja sam skuhala prefini džem od šljiva s njene šljive.
Slijedeće zime dogovorile smo primirje. Zajedno smo slagale puzzle i ispijale nebrojene kavice. Ptice su se gostile na našim hranilicama…