piše: Stjepan Poljaković
Prošlog vikenda vaš Periskop se zahvaljujući jednoj, od milja zvanoj Tante Gloriji, vinuo u visine i to doslovno. Ima tome četiri tjedna kako me spomenuta pozvala da budem gost na njenom krštenju 4. lipnja ljeta 2016.
Nije bilo druge nego skupiti maksimalnu hrabrost i minimalni teret i krenuti na let u nepoznato.
Nekoliko minuta prije puta spontano s police dograbih „Ono malo duše“ našeg Emila Cipara i rekoh u sebi: „Vrijeme je da i ti opet odlepršaš put svoga Remscheida!“
Iznad oblaka sjetih se stiha iz Tinove pjesme:
Leti k’o lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Na početku naših proučavanja Biblije rekoh Tante Gloriji da me njeno iskustvo dijelom podsjeća na iskustvo satnika Kornelija iz djela apostolskih. Njih dvoje su zbog svoje dobrote i otvorenog uma dobili priliku upoznati Spasitelja svijeta i u konačnici biti baštinici vječnoga života.
Tante Glorija je cijeli život imala svijest o postojanju Boga i znala mi je reći : „Iako nisam išla u crkvu i nisam poznavala teologiju, osjećala sam Božje prisustvo u svome životu.“
Jednog dana, želeći mi kao gostu udovoljiti, odvela me je u adventističku crkvu u svome gradu. Bila je sa mnom na tri subotnja bogoslužja za redom. Sjeme vjere uzgajano kroz tri godine urodilo je plodom krštenja.
Dočekao me i moj dragi brat Horst. Nas dvojica smo se onda sprijateljili. Glorija mu je godinama prenosila novosti i pozdrave. Želio je da budem gost u njegovom domu i domu njegove supruge Jute.
Na putu ka Horstu pročitao sam Emilovu priču o ruži iz Kaliningrada ne znajući da ću priču o sličnoj ljudskoj sudbini slušati od domaćina kod kojih sam odsjeo.
Njih dvoje su mi u kratkim crtama ispričali svoje životne putove. Sjetih se one priče o radnicima u vinogradu. Neke je Gospodin poput Horsta i mene pozvao u ranim godinama. Horst je vjeru kalio u vihoru drugog svjetskog rata bježeći iz svoje domovine, istočne Pruske u smjeru zapada. Od nekoga tko je radio samo za hranu, postao je netko tko u tišini pomaže potrebitima i vrlo ustrajno svjedoči o Božjoj milosti i ljubavi. Njegovu suprugu Jutu Gospodin je pozvao u tridesetim godinama života, u vrijeme olovne diktature komunizma u DDR-u kada vjera i vjernici nisu uživali simpatije većine.
Moja Tante Glorija poziv je osjetila, kako se to kaže ( u njenom slučaju doista istinito), u trećoj mladosti. Poslije doma za siročad, odlaska na zapad, godina rada i asimilacije, postala je dio zajednice o kojoj do prije tri godine nije ni znala da postoji.
Samo Bog zna zašto su se u jednoj točki životnog puta srele sudbine generacijski, spolno i kulturološki gotovo nespojivih pojedinaca.
Na životnom se putu nekada krećemo po nagonu i ne znamo što nas točno u daljini čeka. Pojavljuju se maglene krpe, da bi u jednom trenutku shvatio da je put imao smisla, da si stigao na jedan od ciljeva, ne znajući do kraja kako, ali dobro znajući zašto. Duh Božji kao navigator ne jednom promijeni rutu kretanja, ali stignemo kao Glorija, u predviđeno vrijeme pred zračnu luku u kojoj sam ju čekao.
Mila i draga Božja providnost, naše pouzdanje i naša nada leži u njoj. Vjera da Svevišnji sve čuva i nadzire, puštajući nas da učimo, nekada lakše nekada teže, ali opet učimo i dozrijevamo za ono što je konačna nagrada i konačan cilj svakoga kršćanina-vječni dom na nebu.
Stih iz otkrivenja 7.14: „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.“
Nema ljepšega događaja niti većega čuda nego kada netko pred svijetom i svemirom nakon godina stradanja, kušnji i traganja odluči svoju ruku i sudbinu svoga života predati u ruke Stvoritelja.
Naši me domaćini pred povratak doma odvedoše do jednog drveta kojega je opalio grom, a iz vrha toga drveta izbijaju mladice. Koliko simbolike i s koliko se to sudbina može poistovjetiti?
Hvala Bogu, Tante Gloriji, Horstu, Juti, Hansu i ostalima na časti da svjedočim takvom događaju!