Snježana Akrap-Sušac
Jutro se uvlači u moju sobu.
Svojom vedrinom miluje mi lice vlažno od suza.
„Ustani!- kaže. Udahni svjetlost. Slušaj savršenstvo jutarnje tišine“
Bosonoga dotrčah do prozora!
Priroda se pospano proteže i cvrkutom oglašava dan.
Osuši moje suze jutarnji povjetarac.
Osmijeh izmami poljubac sunčeve zrake.
I miris mora ispuni moje nosnice, a jedna ruža miluje mi ruku.
Duša mi sva se mirom ispuni, ljepota cvijeta očima sjaj vrati.
I gledam nebo ,sunce, more, ptice. od njih naučih oslobodit dušu.
Bez mračnih okova noći, misao radosno pohrli u novi dan.
Uzvine se do neba poput ptice, sjuri se do hridi I pozdravi more.
U zagrljaju sa suncem i morem spozna da snažna može biti tako
Jer ljubi svijet i ljude u njemu jer raduje se raskošnome svjetlu
Što priroda ga nesebično daje!
Subscribe
0 Comments