(Nakon 40 godina u svom Brodu sa svojima – III. nastavak)
piše: Josip Prudeus
Dok normalni pisci, spisatelji, književnici, ljudi peru vični pišu kraće i duže pjesme, slažu mudrotvorine u više-manje tanje i deblje knjige, slažu svoja djela na police knjižnice i knjižare – ja črčkao svega pomalo.
Istinabog, ostade nekoliko knjižuljaka (svaki na svoj način manjkav). Sadržajne grijehove primam na se, ali glede uređenja, ni za živu glavu, propuste nisu priznavali oni koji bi ih uređivali, sređivali, tiskali.
Tako je jednom lektoru slučajno promaklo stotinjak grešaka na pedesetak stranica; majstor prijeloma zaboravio brojke na stranice; urednik se kasno sjetio da je trebao i životopis staviti; tiskar, umjesto dogovorene boje na omotu, stavio onu koju je sam sa sobom dogovorio.
I tako.
Neka ih.
Zaključak: hvala Bogu da se nisam tim ćoravim poslom više bavio jer bih uništio svu silu dragocjenog papira. A znate onu još iz prirode, mislim IV. razred, koliko se mora posjeći stabala za tonu papira. Šteta drveta za n(e)ikakvu knjižicu.
I sad što. Ipak sam pisao. Što milom što silom. Milom, recimo, i ovo.
I tako vam poodavno,na moju nesreću (ili sreću, to vam kod mene na isto dođe) dočuli prijatelji (uglavnom) i neprijatelji (manje) kako vremena na pretek, a uz to imam i žicu za pisanje, bolje rečeno, kad me uhvati muza znam i dobro pomusti.
Pa daj učitelju, samo skicu, pohvalnicu, pa molim te zahvalnicu, pa što je to tebi jednu karticu govora – direktno za direktore koje ni poznavao nisam, pa piši referat sekretaru, napiši govor kumu za svadbu (nemoj predugo da nauči donekle napamet), pa za razrednu priredbu bogtepitaj čijeg razreda, pa akademiju, pa konferansu za koncert ozbiljne glazbe (ozbiljno) pa tamburašima, pa skijašima.
Odnekud, preko veze, neki mladenci naruče tekst za posebnu pozivnicu… A referati, a koreferati. Najslađe je ono: samo natuknice – na jedno desetak stranica!
Rodi se netko, hajde nastavniče,piši slovo sretnoj mami na radost, ćaći na diku, a maleni ili malena sreću imaju pa ne razumiju; ide li tkogod komu na prvu pričest ili krizmu (u kameno doba komunizma bili rjeđe, poslije navalilo ko šašavo) zna se, učo će. Pa odlazak u vojsku, povratak iz JNA od radosti društvo se napije…
Ja napišah, a ponosni čitatelj, netko od rodbine i prijatelja drži napisano – ako je dobrano potegnuo – često moj tekst naopako držao pa vrtio, vrtio dok ne bi nekako list papira na prvu stanicu okrenuo s tim da početak teksta bude gore.
Još dok sam pisao na pisaćem stroju kako-tako. Stroj kucao i zaboravio što ja lupetao, ali otkada preselih na računalo, jadno računalo što je sve moralo gutati pa još i pamtiti) a najradije bi sve iz sebe izdeletirao ili, po naški, povratio vlasniku.
Stotinama se broje ti prigodničarski tekstovi i srećom kako ih napisah umah zaboravih, ali jedan o kojem ću riječ-dvije, taj se ne zaboravlja.
…….
Uhvati mene drug direktor tamo jedne od desetak škola na kojima sam službovao, uhvati me na krivoj, nozi pozove na razgovor i jasno – ja pristao. Čak, oduševljen. Kako ne bih bio kad moram. Bijah tek učitelj početnik, pa
hajd reci ne ću.
………
Umro vam tako jednom jedan lovac.
Nikada za nj čuo, kamoli ga poznavao, a eto on upleten u ovu priču ni kriv ni dužan jer kako kažem umro pa ga nitko nije mogao pitati dopušta li da ja pišem o njemu.
…….
– Sjedite, kolega. Ovako, to je vama mačji kašalj. Struka čak. Umro vam je, ne znam jeste li čuli, Mika.
– Nisam – priznah pošteno.
– Niste čuli da je umro, ali ste morali za Miku čuti.
– Iskreno, nisam, ali žao mi čovjeka.
– Niste čuli za Miku, Miku lovca iz…
Za to sam selo čuo da se nalazi tamo negdje u brdima, no u njemu nikad bio, ikoga poznavao.
– Sila vam je bio taj Mika. Na sve stigao. Bio sekretar partijske ćelije, bio predsjednik lovačkoga društva u selu, bio nogometni trener, po potrebi i igrač ako bi koji zaboravio doći na utakmicu. Taj je mogao, kažem vam, odjednom tri posla raditi. Kad sam nogomet spomenuo, eto, jednom on Mika, trener, pa morao zaigrati, a zato što nije došao ni sudac, Mika sudio.
Ljudina. Kolosalan.
Nemojte mi reći da bar niste čuli za Miku.
Mika se priženio onoj konobarici Mici što je radila u birtiji na željezničkoj stanici. Imao vam Mika punu kuću rogova i u primaćoj i u spavaćoj sobi. Ma da ne pričam, romane bih ja mogao o Miki napisati.
Znali smo se skoro dvadeset godina. Romane! No skratimo, eto rekli lovci kako bih… kao jedan od najstarijih članova lovačkoga društva i jedan od najužih
Mikinih drugova po partijskoj liniji i najbliži po prijateljskoj… kako bih ja trebao sutra popodne na sprovodu ispred lovačkog društva održati govor.
Eto, čak mi je prva vijest da je groblje u tom selu ispred lovačkog društva. Kažem niti znam selo, a za pokojnoga Miku, eto prvi put čujem.
No prešutjeh i slušam očekujući da će mi drug direktor reći kako bi bilo lijepo da sutra i ja budem na sprovodu. Direktor nastavi, onako kao direktor.
– Znam ja što bih napisao. Znam ja kako bih ocrtao lik druga Mike, imam u malom prstu na tisuće istinitih zgoda. I kako smo kartali i kod Mike paprikaš kuhali, i pjevali da se sve orilo. Mika nije imao sluha, ali kad potegao čaše su pucale…
Nego kolega, popodne ste slobodni, ionako sigurno nemate što pametnog raditi, pa da vi meni onako na papir bacite koju natuknicu. Onako govor ni predugačak niti kratak. Onako po Mikinoj mjeri.
Ja bih… ali u 15 mi aktiv direktora, u 19 partijski u vatrogasnom domu, a vi popodne slobodni, a to vama ide. Nemojte biti skromni.
Pucao sam slušajući ono za dan škole kako ste samo duhovito složili konferansu. Ma i ono za Novu bilo je da crkneš od smijeha. Podvornik je skoro riknuo od smijurije. Znate, vi znate.
Pa, evo, do sutra ujutro onako malo, ne previše, ne premalo , samo skica.-
Nisam mogao, kamoli smio, odbiti.
Čak sam izvalio glupost kako mi ovaj zadatak došao kao naručen jer nisam znao što bih popodne sa sobom, a i cijela mi je noć na raspolaganju.
– Nema problema, druže direktore.
– Znao sam, da će vam to biti zadovoljstvo napisati. O Miki. E moj Mika, Mika, što ti je to trebalo beno jedna – pridoda onako za sebe pa zaključi – onda ujutro prije nastave. Hvala unaprijed.
Znao sam isti ste kao Mika, taj bi na sve stigao.-
– Nego, trebao bih nešto više podataka, druže direktore, rekao sam vam da o drugu Miki ništa ne znam.
– Kako ne znaš – e sad on malo oštrije – jesam maločas toliko toga o Miki rekao. Samo uzmete to, dodate dvije naprijed, četiri otraga i to vam je to.
Dakle ujutro. Eto, i to smo riješili. Ugodno popodne, kolega, vama i vašima.
I ode.
………..
Ostadoh nikakav. Pade mi na um blesava misao što ga nisam pitao mogu li taj tekst predati za tjedan dana jer bolje da se sprovod odgodi, nego da se dobričina, koliko sam shvatio, Mika pred svima počne u lijesu okretati kada čuje nekrolog.
Otišao sam kući i od radosti nisam ni ručao. I večeru preskočio, ionako sam sinoć večerao.
Oko ponoći započeh ja kuckati po pisaćem stroju. Moram preko indiga jer sam znao da će me drug direktor tražiti kopiju budući da on u fascikl stavlja sve svoje važnije govore.
Do pred zoru napisao. Prije nastave predao.
Drug direktor oko bacio u prolazu i dobacio mi:
– Hvala, onda vidimo se popodne. Ionako nemate što raditi. Reći ću Iliji pa neka vas ugura u maricu. Stane u nju i deset, ako se malo stisnu.-
Stisnu mene u grlu, no zatomih oduševljenje zbog poziva potiho se sjetivši onovremenog vica koji se tada na uho pričao: Kako je Jovica vozio Ivicu u marici, te samo kratko potvrdih:
– Jasno!
…………….
Vozeći se tih tridesetak kilometara brdskim makadamom, dok su drugovi milicajci pričali masne viceve, ja sam u glavi vrtio suhoparan, noćas napisani tekst.
Ipak mislim da nisam fulao. Odlučio sam i tako sročio o pokojnom Miki prvo, kao čovjeku kojega su svi voljeli, koji je svima bio dobar drag prijatelj, pun vrlina, čovjek na svom mjestu. Zatim o Miki kao lovcu. I gotovo.
Smatrao sam da ne idu politika i sprovod pod ruku te sam zanemario njegov borački put u enobeu i partijske dužnosti čak i sekretarsku funkciju.
Nadalje, nisam smatrao ni prikladnim spominjati konobaricu kad ju je ionako pokupio na usputnoj stanici i razišao se s njom na prvoj skretnici.
Jasno da nisam umastio tekst direktorovom pričom o paprikašima, čvarcima, švarglu kao što nisam umiješao kartanje ni u jedan redak.
Dakle bio sam siguran da sve što sam na stranicu i pol natipkao, da je s mjerom i primjereno osobi koja je otišla u vječna lovišta, te prigodi u kojoj će se tekst čitati.
……………
Stigli smo. Neću sada raspredati priču sa sprovoda. Uglavnom bio je tzv. civilni, što će reći bez popa unatoč želji najbliže mu rodbine.
Mesar Pajo tvrdio, a i dva svjedoka imao koji su potvrdili da je Mika ne jednom kazivo da tako budne, a ne moš’ sad Miku priupitat kad čovjek mrtav ladan.
Jedno dobra dva kilometra migoljio sprovod prašnjavim cestom.
Kako se polagano vukao, oni prvi vukli noge po toj prašini, polovicu njih u koloni nije se vidjelo, a na groblje oni zadnji stigli u sivoj odjeći.
………………
Miku nad rupu, moj direktor uz rupu, a ostali oko jame.
Ja sa strane, malo podalje ukipio se i čekam. Kad ono započe.
– Poštovani skupe, ožalošćena rodbino, tužni prijatelji – započe direktor po mojoj procjeni dobro odmjerenim glasom – drugarice i drugovi (od kud mu sad to? To ja nisam otipkao) – osjećam u ovom žalobnom trenutku iskrenu potrebu – sad je podigao glavu i zaokružio pogledom te nastavio – obavezu i čast (svaka mu čast, ali otkuda sad ovo) – obavezu i čast (još i ponavlja!) prozboriti koju ljudski poštenu, rodbini i prijateljima bar donekle utješnu riječ.
Tužna vijest o smrti, nenadanom odlasku dragog nam Mike, sve nas je zatekla, rastužila i još uvijek se s nevjericom pitamo je li sve to istina.
Teško je u ovom trenutku pronaći pravu riječ – tu se malo nakašljao – ali ja ću je naći (pa ja to ni u bunilu ne bih umetnuo!).
Dragi Mika, glas o tvojoj smrti brzo se pronijela među nama koji smo te poznavali, koji smo se s tobom godinama družili na mnogim mjestima u brojnim prigodama.
Prije svega bio si čovjek (to priznajem kao svoje a pazi sad ovo) jasno i sekretar ćelije, nogometni velikan, i kao igrač i kao trener i kao sudac i veliki ativista u svemu – (vjerujete mi, nije moje!) – iskreni prijatelj, dragi drug mnogima. Govorim i u ime lovačke družine uz koju si bio toliko vezan, kojoj si podario godine i godine nesebičnog rada.
Uvijek si bio spreman s nama poći po zavičajnim (dobro, a sad bum) i šire, (!?) šumama i gorama (gore nije mogao učiniti nego ovo s gorama, kojih nema u mom izvorniku, no biseri kad krenu, krenu) te kao pravi lovac činio dobro prirodnom okolišu, krčeći zaraslo, brinući se ne toliko o bogatom ulovu, koliko o pravom suodnosu čovjeka i prirode. Važnija od ulova bila ti je skrb o hranilištima i pojilištima u našim šumama i uvijek si bio spreman (Bože moj, sada je spustio papir dolje, glavu podignuo gore) kao i četrdeset i treće ili četvrte, nisam siguran, čistiti šumu od neprijatelja, njegovih slugu i domaćih izdajnika, a danas lovokradica (ne makao se ja sa stolca na kojem sam ako je ijedna od dvadeset i jedne posljednje riječi moja).
Zatim je ponovno prinio papir k očima i kratko zašutio.
Jedino sam ja pogađao razlog ovomu: tražio je redak kojim bi nastavio nakon ovog partizanskog umetka. Pogodio je nekoliko redaka niže i nastavio:
– Nikad više nećeš s nama čekati na čekama u praskozorja. Nikada više nećeš lovačkim rogom sazivati družbu. Nikada tvoje oko na nišanu…. (ovdje zasigurno nije znao što bi umetnuo pa je išlo po mom, prema svome kraju da bi pri kraju ponovno uprskao do daske).
Počeo je s mojim tekstom bez svojih dometanja i podmetanja kukavičjih jaja u moje gnijezdo)
– Osjećamo kako ti posljednji pozdrav šalju šumorom naši stari slavonski hrastovi, borovi (do sad moje od sad njegovo nadahnuće) da: borovi i jele, javori i breze svijaju se jedno do drugoga! Kao da se šuti (tu mi je samo ćuti sa šuti zamijenio) u rici jelena tuga za dobrim znancem, kao da drhture srne i košute naslućujući da te više neće ugledati na proplanku, i ptice kao da žalobno kruže počasni krug tebi u spomen i tiho, bez straha, miruju na granama. –
Vjerojatno osjećajući da nije u redu ne spomenuti i druge zvjerke, na brzinu je, prelazeći pogledom preko nazočnih izredao, misleći da ja, budući da nisam bio lovac, nisam toliko upoznat:
– Razumije se, drugarice i drugovi, da nje riječ samo o jelenima i srnama, podrazumijeva se i sva ostala visoka i niska divljač, na primjer: divlje svinje, divlje mačke, fazani, trčke, vuk, medvjedi kojih nema u našim šumama, ali ima u Lici i drugdje (pa nastavlja prtljati i petljati, ali bez zamuckivanja) ili, kako ono lijepo nabraja lovačka pjesma, s kojom ću završiti: zec, lisica, jarebica, divlja patka prepelica.
Jasno, s druge strane tvojoj se smrti, druže Mika, jedino vesele šumske štetočine što ti može biti na čast.
Dozvoli, ratni i poratni, druže, da umjesto grude zemlje u tvoju raku spustim da odleti ovaj list za posljednji pozdrav. –
Presavije papir i spusti ga u jamu.
A ja, ja bih u jamu od stida propao da je itko ikada doznao da sam i malo svoje prste imao u svemu ovome.
Čitamo se u IV. nastavku. Ako vam se da.