piše: Sonja Breljak
Essen/ Oni koji i djelomice prate Hrvatski glas Berlin znaju kako je glavna urednica, točnije gore potpisana ja, trebala knjigu “Ono malo duše” autora Emila Cipara, našeg pokojnog urednika i kolumnista, preminulog 10.10.2014. godine, predstaviti u netom prošli petak, u Essenu. I bi tako. Jer, ove vam prve dojmove i pišem iz središta Essena. Rano je jutro, vani je ugodna tišina jer je ulica u centru Essena gdje me ljubazni domaćin, Hrvatska matica za Ruhrgebiet smjestio u hotel, gradska, pješačka, trgovačka zona.
A stigla sam jučer popodne, autobusom tvrtke Flixbus, nakon sedam sati izuzetno ugodne vožnje. Na stajalištu u Essenu susretoh moju gostoljubivu domaćicu, dopredsjednicu Matice hrvatske za Ruhrgebiet, Jadranku Gradac s kojom smo i ja i pokojni Emil pa i cijeli naš Glas, više godina u ugodnom i vrijednom kontaktu.
Essen je grad u središtu Ruhrske oblasti u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji. Sa ca. 580.000 stanovnika jedan je od najvećih gradova Njemačke. Grad je od 1958. sjedište rimokatoličke biskupije, a od 1972. je sveučilišni grad. Početkom 2003. su se spojili sveučilište iz Essena i Gerhard-Mercator sveučilište iz Duisburga u Universität Duisburg-Essen. Essen je Europski glavni grad kulture za 2010. godinu. Grad leži sjeverno od rijeke Ruhr, koja stvara jezero između gradskih četvrti Kupferdreh, Heisingen i Werden. Ruhrska oblast je konurbacija (sustav povezanih gradova) koja sačinjava oko 80 povezanih gradova. Najbliži gradovi Essenu su Gelsenkirchen, Bochum, Hattingen, Velbert, Heiligenhaus, Ratingen, Mülheim an der Ruhr, Oberhausen, Bottrop i Gladbeck.
E, vidite, dragi naši čitatelji, meni koja dolazim iz Berlina, u kojemu se sva naša šetnja sastoji iz one između šesnaest berlinskih općina, teško je malo pojmiti kako to ovdje sve funkcionira i kako i naši ljudi kojih je na cijelom ovom području poprilična broj, upravo i pri zadovoljavanju svojih vjerskih, kulturnih, sportskih i inih drugih potreba koje potiču i iz kojih proističu razna okupljanje i druženja, šetaju i putuju između brojnih gradova u ovoj oblasti. O tome je spominjao i pisao i pokojni Cipar koji je upravo ovdje, u jednom od ovih gradova (Remscheid) proveo više od 35 godina svog života. Dakle, bijasmo kako bi se reklo, na domaćem terenu. Pa i nije onda čudno da su naši ljudi ovdje Emila i njegove priče i dočekali kao svojega. Jer upravo je takav bio i ostao. A upravo je tako toplo i ugodno u Essenu i bilo. Kao kod svojih.
Matica hrvatska je književi susret na kojemu smo predstavili “Ono malo duše” organizirala u restoranu “Am Kreuz”. Sad, znate i sami, počelo je upravo europsko nogometno prvenstvo, (ma tko će se s nogometom natjecati!) pa i nije bilo za očekivati publike ne znam koliko. No, susret je uistinu opravdao sva moja (domaćini vele i njihova) očekivanja. Te onima koji su došli, slušali, pitali i razgovarali a na kraju i knjigu kupili, najljepše zahvaljujem.
Dakle, redom, susret je otvorio Josip Marković, predsjednik ogranka Martice hrvatske za Ruhrgebiet. Obradovalo me čuti kako je Josip Marković prije ovog susreta dobrano zavirio na stranice našeg Glasa te se pomno informirao o mojim, našim aktivnostima, O Emilu, jer ga je posredno, putem pisane komunikacije, i poznavala, govorila je kratko dopredsjednica Ogranka, Jadranka Gradac.
Uz pripovijest o tome kako je uopće započeo s radom naš portal s kojeg je i preko kojeg je i nastala “Ono malo duše”, pročitah i nekoliko priča iz knjige: “I to je to”, “Butterbrot”, “Ukradeni život”, “Metoda kiselog kupusa”. Dok je dio priče “Moja Story” koju je na njemački jezik prevela naša suradnica Sandra Marelja Muić, pročitao član ogranka Matice, Zoran Sikavica. Večer je glazbeno pratio na gitari Ivan Varga, učitelj hrvatskog jezika i sam autor knjige na kajkavskom naslova “Knjiga ot Štefeka z Međimorja, kojemu na instrumentalnom sudjelovanju toplo zahvaljujemo.
Bio je to vrlo ugodan i vrijedan književni susret. Kao takvoga ga bilježimo mi a u svoje zapise može ubilježiti i Matica hrvatska za Ruhrgebiet. Zbog čega? Svakako, ponajprije zbog toga jer taj susret ne bijaše tek formalne prirode, jer su ljudi koji su sudjelovali i slušali pokazali da ih večer, tema i sadržaj dotiču i zanimaju, jer su imali pitanja i volje čuti štogod o autoru, knjizi, životu, portalu, novinarskom radu, stvaranju. I jer su neki od njih na ovaj susret stigli i iz drugih gradova. Primjerice, poput naših prijatelja i suradnika, likovnih umjetnika Ankice i Ante Karačić iz Iserlohna, Mirjane Werner iz Bonna, neki su opet pristigli iz Bochuma a drugi iz Muelheim a.d. Ruhr.
O, da, poseban je život u ovom dijelu Njemačke, poseban je općenito taj život iseljenika. Uočavam, bilo bi vrijedno prevesti Emilove kratke priče sabrane u “Ono malo duše” i na njemački jezik, neka i domaćini Nijemci a i naše nove generacije kojima hrvatski jezik nije jača strana, mogu pročitati, čuti, znati, kako je to bilo i kako jeste. Jer, da iskustva koja je Emil i koja su iseljenici prve generacije prošli, opet dobijaju na aktualnosti uvjeravaju nas novi događaji i nove generacije koje iz Hrvatske stižu u Njemačku.
A i da iz ove knjige na hrvatskom jeziku imaju šta i naučiti uvjeri me i kratki susret na autobusnom stajalištu u Essenu. Prolazi bezbroj zelenih autobusa tvrtke Flixbus. Mladića koji je upravo pogledao kud vozi jedan od autobusa na stajališu upitah to na njemačkom jeziku. –Wohin fährt diese Bus? Odgovori mi iz blagi, izvinjavajući osmijeh: “Niks rede dojč“, i produži dalje. Eto nas kasnije zajedno u istom autobusu za Berlin, grupa naših mladića koji tek skupljaju iseljenička iskustva. Imali bi šta iz Emilovih priča i iskustava i naučiti kako ne bi i oni poput lika iz priče “Metoda kiselog kupusa” i za 20 godina (uz ono “niks rede dojč”) kao opravdanje, govorili: “Pa nisam došao učiti jezik već zaraditi novce!” I nama je se pobrinuti da to tako ne bude.
Domaćinima iz ogranka Matice hrvatske za Ruhrgebiet, natoplije zahvaljujem na gostoprimstvu i lijepom književnom susretu. U kasne večernje sate zaputismo se do Hagena gdje je koncert imala grupa Crvena jabuka. Žera i ekipa. Podsjetiše me na moje studentske dane, tad je u Sarajevu, s mojim prvim novinarskim naukovanjima, počinjala i karijera Crvene jabuke. Promijenili se ali traju. Tako to biva s ustrajnima.
Da u svojim namjerama širenja kulture i hrvatske riječi, autora i djela, te spajanju kultura i jezika, i oni ustraju, želim članovima ogranka Matice hrvatske za Ruhrgebiet. Svake pohvale vrijedan je njihov trud. Nadam se, ovo ne bijaše naš posljednji susret.