piše: Sandra Marelja Muić
Nije da se nismo posljednjih dvadeset godina nagledali i naslušali svega i svakoga u političkom životu Hrvatske i nije da to sve nismo pomno pratili i bili oduševljeni ili zgranuti ili šta već; kako već to ovce znaju odreagirati – tako i mi.
I gotovo redovno su svi ti glavni akteri ekrana poslije završavali na popravnom ispitu iz glume u Remetinac Academy.
Kao nacija smo usavršili ulogu taoca i razvili gotovo pa onaj Stockholmski sindrom, kada se žrtva veže emocionalno za svog otmičara i ne želi otići iz te svoje nezahvalne pozicije jer joj je izmanipuliran mozak. Čak nam ni početak sezone nije bio napet toliko.
Dan za danom, dižemo obrve nad vijestima, čekamo kada će iduće izravno javljanje i tko će iz Sabora kada kući i zašto odjednom, nije valjda da mu je voda poplavila parket ili su mu došli struju isključiti. A u Saboru komunikacija kao u saloonu, svako malo se netko izbacuje van, te iza njega ostaje samo dim u zraku.
Ne možemo ne pogledati na portalu, prebaciti tv – kanal, poviriti na fejs. Toliko smo infiltrirani politikom, toliko nas je uzela za sebe, toliko obmanula.
Tjednima pratimo izlazak iz ringa prvog potpredsjednika vlade. Nakon svog taktiziranja, na kraju je bacanje rukavica bilo jedino što je preostalo.
Ne znam tko kome daje pravo držati cijelu naciju za budalu i svoju osobnu teatar publiku, te maltretirati je svakakvim izjavama i neuvjerljivim intervjuima iz dana u dan od kojih vam ne ostane ni jedna riječ u pamćenju. Ljudska veličina je uvijek bila u skromnosti i dostojanstvu, kod nas su parametri obrnuti. Kod nas čak ni oporba nije konstruktivna i vjerodostojna, ne grme i ne ruše, samo čekaju natrag u svoje fotelje dok prođe cirkus.
Gledam danas intervju opozvanog premijera ne-političara i ostaje mi puno toga u pameti, iako mi je uvijek bio problem pratiti njegove rečenice. Upečatljivo, o ama baš nikome se premijer nije izrazio negativno, iako je, kako je svima transparentno, imao dovoljno razloga za to. Ne shvaća, jadan, što je krivo učinio. Kao da su ga pozvali na gozbu, a izbacili jer nije platio račun. Izvrsno je poslužio u trenutku kad je trebalo, i to svima.
Ta draga dijaspora koju redovno častimo podsmijehom, uvijek za nešto dobro dođe onima kojima treba, jednako kao i branitelji kojih sada odjednom nema nigdje jer nikome u ovom metežu još ne trebaju. Ali izvući će se njih već iz ladice opet, makar one koji su preostali.
Lijepa naša kao terasa političara na kojoj u papučama piju jutarnju kavu raskopčane košulje, kako nedavno i napisah, postade sada prava osobna avlija u kojoj kokice kakaju gdje god stignu, a nacija svako malo stane u blagodati kokošjih crijeva i posrće preko njihovog međusobnog čerupanja.
…
41-godišnja laburistica Jo Cox , članica doma parlamenta u Britaniji, podlegla je ozljedama od vatrenog oružja nakon mitinga koji je držala i u kojem je htjela spriječiti tučnjavu dvojice muškaraca . Cijeli je život politički i privatno nastojala svijet učiniti boljim i radila u humanitarnim zakladama. Nacija je oplakuje, kolege i oporba su neutješni zbog Jo koja ostavlja dvoje sićušne djece za sobom i ogromno svjetonazorsko naslijeđe.