TURIZAM BEZ JASNE VIZIJE

Sezona cijele godine

Piše: Sandra Marelja Muić

Smiješi nam se blještavi završetak turističke sezone, kako smo mogli zaključiti iz najave ministra turizma. Cijelih osam milijardi bismo trebali utržiti od turizma ove godine, magična brojka za kojom smo tragali godinama i koja dobrano zazvoni u uhu, te brzo potopi vijest o kukavnom porastu BDP-a od 1,2 % , na koju smo još dulje čekali nego na tih osam milijardi.

Plaže pune, hosteli puni, posjećenosti manifestacija rekordne. Vlasnici apartmana trljaju ruke. Turisti frcaju kao feniksi iz pepela i cvrkuću po hrvatskom turističkom Edenu, a da se nismo nešto posebno ni potrudili, je li da?

Charter letovi i trta-mrta situacija na velikom dijelu Sredozemlja doprinijeli su pojačanom bookingu , ali najveći blagoslov se pokazalo konstantno sunčano vrijeme koje je gostima omogućilo da uživaju u ljetnim radostima radi kojih su došli. Upravo sunce i more su i dalje glavni motiv dolaska , te ga kao takvog treba konačno i prihvatiti pogotovo kada već sredinom kolovoza nestane masa, a ostanu turisti.

Ali, najvažnije od svega su nama brojke koje čujemo u eteru, brojke koje nam se serviraju na dnevniku, milijuni, sada i milijarde već , stopostotna povećanja, rekordi. Tada Hrvatistancu postane toplo oko srca, uhvati ga sve neka milina što živi tu gdje živi i suza mu se napne ispod lijevog kapka, točno u razini srca, te pritisne kuhinjsku krpu na oko da se ne raspe sav od sentimenta.

Zamisli on odmah kako svih tih osam milijardi ministar sada slaže u sef svog ureda i po potrebi daje vladi u apoenima od sto eura, kako kome što zatreba. Novci su tu, sada će sve biti bolje, sezona je spasila državu iz banane, kao što nijednu na svijetu nije, pa neće ni ovu našu. Jednim trenom nestaju svi odgledani kadrovi o propalim tvornicama, radnicima bez posla, pučkim kuhinjama.

Pa, naravno , kako i ne bi pri spomenu osam milijardi, tko će misliti na neke bijednike ostale bez posla u nekoj tvornici koja je imala svoj redovni udio u gospodarstvu i nije bila upitna kao što nam je svaka sezona upitna. Hoće li tko doći, neće li tko doći? Hoće li padati kiša? A jadni li smo ti ga, ovisimo o oblacima najviše. Takav nam je i život, na oblacima.

Svake godine isto, svi su samo infišani u tu sezonu, koja bi valjda trebali biti dodatak nekom stabilnom gospodarstvu , a ne jedina uzdanica nacije koja pri tome samo daje lažnu nadu onih mjesec dana kada se ne može naći parking u Dalmaciji.

U što smo to točno infišani?

U izmišljene manifestacije gdje pravimo karikature od sebe u prugastim majicama? U kalete kroz koje se ne može proći od naćulanih klima uređaja i zadaha podgrijanog ulja iz objekata brze prehrane ? U bezlične restoranske menije sa mesnim platama?

U jezive reprodukcije slika izložene na uličnoj prodaji svake godine, koje ni moljci nisu progristi htjeli, toliko su ružne? U nepodnošljivo ružne kineske proizvode iz suvenirnica koji se skrivaju iza košare sa lavandinim proizvodima? Koliko sam lavandinih proizvoda vidjela ove sezone svugdje, mislim da ni u Provansi ne raste toliko grma koji bi podmirili naše potrebe.

Ali, nama je važna masa koja nam je donijela brojke. Samo to je važno. Što nudimo, kako nudimo, gdje griješimo – ništa to nije važno, samo je važno da brojke budu što veće.

Hrvatski turizam i je takav , samo brojčan i nikakav, bez image-a, sa deklarativnom strategijom uvijek i radnim mentalitetom iz Titovog doba.

Zašto bismo nešto mijenjali, popravljali, ako nam je to ionako donijelo euro, a i zahtjeva dodatni angažman, a nama je vruće i ljeto je i ne da nam se.