Pismo majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza … Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP …
Zadnji dan srednje škole nije bio baš dobar za moga Junaka.
Pobunili su se i njegovi osjećaji i njegova osjetila i on se počeo zatvarati. Odbijao je bilo kakvu suradnju.
Djeca poput njega imaju faze. A tko ih nema? Ali njegova faza pred kraj školske godine zove se – blokada.
Blokada je zapravo zaštita od lošega, tj. zaštita od utjecaja stresa.
Probala sam ga ja motivirati za učenje, ali on jednostavno više nije imao snage. Tu se još javila i misteriozna bol u prsima.
Tijelo trpi i samo nam daje znak da smo pred izmakom snage.
Mi smo sretni što Junakova škola ima dobar stručan tim koji nas savjetuje. I naš psiholog nam daje naputak po kojem škola i Nastavničko vijeće pomažu da se Junak rastereti i oslobodi stresa.
Što reći za moga Junaka koji je u novoj sredini stekao mnogo poznanika i prijatelja koji brinu o njemu i pomažu mu da prebrodi prepreke?
Svjesna sam ja da neki nemaju razumijevanja za djecu koja imaju takve poremećaje ponašanja. Takvima se mora objasniti da nama ne pomažu njihove kritike.
Pomoć nekada pruže osobe koje nam nisu ništa ili mi njima nismo ništa.
Često se i ja osjećam bespomoćna i poput jedinke patim a nemam izlaza, ali se onda pojave osobe koje mi daju snagu da krenem dalje i pomognem svom djetetu.
Obično se dogodi da zbog nerazumijevanja roditelji postaju jedan drugom teret i otuđuju se, jer očevi žele da im sin igra nogomet i zna promijeniti gumu na biciklu, a ne da zna nešto o zvijezdama ili da čita romane poput Mange.
Majke se često bore sa predrasudama okolice ali i kompletne obitelji, a mnogobrojna pitanja ju samo koče da bi se posvetila svom djetetu.
Nedavni događaj meni je jako smiješan, ali drugima baš i nije.
Prilikom jednog posjeta rođacima moj sin je jedva pojeo juhu i kuhano meso. Kada je bio gotov, uzeo je ubrus i obrisao tanjur i pribor za jelo.
Više puta je pregledao tanjur i povremeno ubrusom sklonio komadiće peršina. Naravno da je to privuklo pažnju nazočnih koji su s osmijehom sve promatrali.
Dok se nastavljala večera, Junak je komentirao da su rezanci bili kao isprintani što je izazvalo smijeh za našim stolom.
Naravno, njemu je do kraja te večeri samo jedno bilo na pameti: „Kada ćemo kući?” Smeta mu buka i gužva.
Kao majka ja sam svoj život prilagodila svom djetetu. Ne radim, kod kuće sam sa svojom djecom i smatram da svaki trenutak proveden s njima zlata vrijedi.
Zato sam tu, za svoje dijete, svoga Junaka da ga podupirem i pomažem mu, da ga bodrim kada mu je najteže.