piše: Slavica Jurčić
„Ljubav boli!“ To su Sandri govorili cijeli život.
Ona to zna i šuti. Ne pušta glas, živi dalje i prisjeća se svojih mladenačkih ludosti.
Sandra je bila iz bogate obitelji. Jedinica, mezimica svojih roditelja. Kada je ušla u pubertet, njena luda glava nije upila ni jedan slog, ni jednu riječ koje joj je majka upućivala.
Lijepa i gizdava, gledala je da što prije nađe sebi dečka. A to se uskoro i dogodilo.
Tomica, mladić iz susjednog mjesta, stolar po zanimanju, došao je k njima popraviti vrata na podrumu.
Vrag joj nije dao mira! Vrckavo se šetala dvorištem i vrtjela suknjom.
A Tomica, isto malo budalast i šandrkast, ,kako kaže svijet, nije mogao odoljeti njenim čarima.
Već prvog dana njihovog poznanstva, ona je sjela s njim na motor. Otišli su u grad. Nisu puno pričali, već su se prepustili grijehu.
Idućeg dana Sandra je fićukala sa svoga prozora za Tomicom. Majka ju je grdila zbog takvog ponašanja.
„Glavo luda“, viču joj prijateljice iz razreda, „Tomica je nitko i ništa. Okani ga se!“
Sandra je cijelu noć sanjala toga vragolana, miris njegove cigarete, vjetar što joj šiba lice i mrsi kosu dok ju on vozi motorom.
Dokle ide njena ludost? Počela je ona Tomicu okretati i nagovarati na bijeg u veliki grad. Tamo je sloboda.
Dvoje mladih buntovnika odlazi i počinju život u velikom gradu. Sandra je još i maloljetna, pa se roditelji brinu. Tomica ima 25 godina, lako nalazi posao i više ne luduje nego traži stan. Brine se o Sandri jer mu se uvukla pod kožu.
Nije njima lako. Nemaju ništa svoje. Sve je tuđe, a i beba je na putu.
Vesele se dvoje mladih prinovi, nabavljaju krevetić za bebu, odjeću i sve što im je potrebno za prvih nekoliko mjeseci.
Dolazi i dan kada na svijet stiže maleni dječak, nedonošče. Sitan i nejak ostaje u bolnici.
Sada kada je postala majka, Sandra osjeća ono što je osjećala i njena majka. Treba zagrljaj i savjet roditelja.
Maleni Andrija napreduje i svakim danom postaje jači. Sandra i Tomica shvaćaju da nisu sami. Sandrini roditelji ih pomažu i pokazuju puno razumijevanja.
„Sve je lako kad si mlad“, misli Sandra i nosi svoga Andriju kući iz bolnice. Puno brige treba posvetiti djetetu poput njega.
Roditelji joj daju korisne savjete. Sandra ih sada posluša, vraća se u školu, završava srednju i upisuje fakultet. Tomica ostaje raditi s njenim ocem i svi zajedno ostaju živjeti s njenim roditeljima.
Godine idu, a Andrija odrasta u bistrog dječaka koji ima mnogo obilježja svojih roditelja.
Baka ga gleda i smije se njegovim vragolijama.
Loza se nastavlja. Iako početak nije bio baš obećavajući, sve je ipak završilo na sreću i radost cijele obitelji. Jer roditeljska ljubav sve prašta, sve zaboravlja, svoje potomke obožava.
I kakav bi svijet bio kada ne bismo voljeli i – praštali?