KRATKA PISMA IZ DOMOVINE

piše: Marija Matijašević
Stružec/04. travanj 2011. 07.29 sati …Jučer je zora kasno svanula, a sunce se teško probilo kroz gomilu tamnih oblaka. Tako je počela nedjelja. No, kasnije je bilo puno sunčeve topline, cijeli dan smo uživali. Vrapci su živkali u mom žljebu, golubica sa mazila s golubom na susjedovoj kući a šojka se ljutila na vranu, koja joj je došla blizu gnjezda.
Kada sam došla kući, prije tjedan dana, bijela šljiva je bila propupala, sada ima više cvjetova nego listića. Druge vočke sam brzo obrezala, dok nisu propupale, a lozu sam skratila i prorijedila, kako bi mi ove godine  još bolje rodila, plavim mirišavim grozdovima. Ljubičasta magnolija je bacila već nekoliko latica, na moju svježe pokošenu travu. Japanska trešnja još otvara pupove a jorgovan ima već listiće. Kada god prođem pokraj njega, sjetim se Vaše priče o jorgovanu iz Vašeg djetinjstva, i ulici  jorgovana iz Berlina.
Žabe u noći toliko krekeču da se ne mogu usnuti.
U trgovini cvijeća, sam kupila plavu smokvu i lavandu, pa jedva čekam da ih posadim u svoj vrt.
U mom selu ljudi užurbano voze gnoj na polje, oru, i sade krumpir. Došla je već roda i pozdravila me jednim krugom leta iznad mog dvorišta. Za njom su došle laste, jer kažu ljudi, ne može lasta doći prije rode.
Već smišljam boje cvjetova, koje ću posaditi, na balkon ove godine.
Jutros sam u torbi, našla račun od “Inretspara”, iz kupovine prvog dana, kada smo se vratili kući. Dugačak je preko metar … Ostavit ću ga za uspomenu.  Šaljem Vam puno toplih pozdrava iz Strušca

Stružec/ 04 travanj  21.06 sati. Kako ja baš nisam majstor u pisanju na leptopu, samo pritisnuh  jednu tipku, i pismo “ode u jagode”! Tako je bilo i sinoć, pa sam razočarana otišla u krevet. No, danas sam opet pokušala.
Jutros me je probudio potres u 4.00 sata. Čekala sam hoće li još drmati, pa da pobjegnem van. No, on se smirio … pa ne može on samo tako na moju lijepu domovinu. Danas je bio lijepi sunčani dan. Pođem u nabavu u obližnji centar, da kupim stablo limune i nektarine, koju sam već dugo željela, i sretnem starog školskog prijatelja, predsjednika likovne udruge “Moslavački krug”. Pita me, da li bi izložila dvije slike, u svibnju dolazi predsjednik Hrvatske, na otvorenje tvornice lijekova u Popovači. Sa zadovoljstvom sam prihvatila.
Na putu kući pogledam oranice i livade, koje mi se nađu pokraj puta. Kupaju se na suncu a brazde se svjetlucaju ko staro napuklo zrcalo. Vrbe su spustile grane sa sitnim listićima, do zemlje, i njih dvije šapću.Vrba i brazda. Netko je pregazio na cesti, malu micu. Oko crkve uređuju radnici dvorište, kažu mora biti gotovo do Uskrsa. Pozdrave me …
Zatim navratim kod mame, moje školske kolegice, po staru vjenčanu sliku, za izložbu. Živi sama i žao mi ju je. Kaže, kćer je na moru i ne dolazi. Tamo i  živi. Baki su sada 83 godine, i na štakama je.
Raduje se što sam došla i pričala bi sa menom, do sutra. Obećam, da ću opet doći, kada prođe izložba.
Već je i podne, žurim kući, jer sam gladna. Poslije sam posadila voćke. Od zimzelena sam posadila živicu, do susjeda.
A cijelo vrijeme su me gledala vjerna oka velikog cuke, cukice, “FRIDE”. Prati me na svakom koraku, preko žice. Svaki dan dobije od mene kobasicu, to me molio moj unuk.
Na vrtu sam vidjela crnog cvrčka, koji je natraške ušao u rupu, i gledao me.  A onda pred noć, došao je snažan vjetar i potjerao me u kuću.
Uskoro je pala i noć, na tako i tako pospano malo selo.
Samo su neumorna svijetla na ogradi, prebacivala boje u boje. Plava, zelena, crvena, žuta i bezbojna.
Zaustavila sam ih, da ne smetaju susjedima na spavanju.
Zaključala sam kuću i osluškivala vjetar, koji je drmao sa roletnama.
Počela je padati lagana kišica.  Na spavanje. Laku noć …