MOJE DUGO PUTOVANJE U NOĆ

piše: Snježana Akrap- Sušac
Dragi čitatelji! Znam da je ljeto i da bih trebala pisati o nekim“laganim“ temama, ali PRITISLO ME SJEĆANJE na dane koji se ne zaboravljaju. Dakle, došlo je vrijeme da stavim na papir jedan od najtraumatičnijih događaja.

Atmosfera nimalo novogodišnja, iako je 31. prosinca 1993. godine. Bezvoljno pečem kolač i napeto osluškujem hoće li telefon zazvoniti. Čekam poziv MUP- a i vijest da mi je dopušten posjet roditeljima u Boki. Kofer sa stvarima za koje sam čula da je nestašica, već je danima spreman. Svoje najbliže nisam vidjela dvije i pol godine. Svaki me mišić boli od čežnje i brige. Ne znam točno ni gdje su neki od najvoljenijih.

Zazvonio je! Slušam glas s druge strane koji mi govori da sam dobila odobrenje za tri dana, ali samo ako mogu stići na granični prijelaz Debeli Brijeg sutra do 18 sati. Iako sam imala nešto više od 24 sata, znala sam da moram stići. Jedina opcija bila je brodom iz Rijeke.  Moji me ispraćaju suznih očiju znajući da su, iako se ne vode borbe, vojske na položajima na cijelom području. Ne znam kako objasniti, ali ja se nisam plašila. Valjda je sreća što ću vidjeti svoje bila jača od svega.

Koliko mi je ljudi kojima ni imena ne znam pomoglo! Svima ću im biti zahvalna dok dišem. Iz Makedonije je mami i tati javljeno kad dolazim. Prijatelj iz Dubrovnika poslao je tri mlada dečka da me voze na granicu, a još je nekoliko posve nepoznatih ljudi pomoglo u nekim nepredviđenim situacijama.

Novu godinu čekam na brodu s dvadesetak putnika. Svi smo pozvani na kapetansku večeru. Nisu mi dopustili da makar kratko ne dođem. Bili su toliko ljubazni da nisam mogla odbiti, iako me mučila jaka glavobolja uzrokovana uzbuđenjem. Ostala sam kratko i zaputila se u jednu od najboljih kabina, što je također bio kapetanov poklon. U toj sam lijepoj kabini cijelu noć povraćala. Zaspala sam tek pred jutro.

U ranim popodnevnim satima uplovili smo u luku Gruž. Stigli smo dovoljno rano da budem opuštena, ali uslijedili su događaji nalik onima iz filmova strave. Ljubazni dečki su me dočekali. Lijevala je kiša i već se spustio mrak. Ugodno smo razgovarali sve dok se na jednoj uzbrdici blizu Cavtata nije oglasio stari automobil i zaustavio se šutke. U potpunom mraku, među srušenim kućama male su bile šanse da netko naiđe i da nam pomogne. Samim tim bilo je malo vjerojatno da ću stići na vrijeme.

Bila sam očajna jer sam znala da me roditelji čekaju na samo dvadesetak kilometara udaljenosti, a da se sigurno nećemo vidjeti. Međutim, naišao je bračni par s dvanaestogodišnjom djevojčicom i na moje čuđenje pristali su me povesti do granice. Strah je tada bio veliki i rane još otvorene. Nikada neću zaboraviti riječi djevojčice: „ Tata, je li te strah?“ Odgovorio joj je da nije, iako sam osjećala da mu nije ugodno, a ona mu je rekla da se malo plaši.

Na granicu smo stigli par minuta prije isteka vremena. Pravila sam se hrabra i rekla ljubaznom gospodinu da  ne treba sa mnom do kućice granične policije. Otišli su, a ja sam ostala sama u mraku. Brzo sam pokucala i primio me veoma susretljivi policajac. S njegovog uređaja jasno su se mogle čuti glasovi vojnika na položajima u šumi, i hrvatskih i jugoslavenskih. Nakon što je pregledao putovnicu, naš mi je policajac rekao da će me otpratiti i nositi mi kofer do crnogorske granice.

U  potpunom mraku žurno smo se kretali. Bojala sam se da ću se izgubiti jer ga uopće nisam vidjela.  Kiša je po nama pljuštala i odjednom začuh: „ Pazite, rampa!“ Osvijetlio nas je milicajac i ja sam  shvatila da prvi put dolazim u Boku kao stranac. To mi tada uopće nije bilo bitno jer sam bila u maminom i tatinom zagrljaju. Mislim da ne moram opisivati ljepotu susreta  i tri prekrasna dana. Bit ću samo toliko otvorena da ću vam priznati da prvi put plačem dok pišem. Razumjet će me mnogi.

Bilo je to prvo od mnogih mučnih putovanja- od teretnim brodom iz Kopra do autobusom preko Mađarske i avionom iz Ljubljane.

Još uvijek zahvaljujem Bogu kako za ovaj, tako i za sve susrete u roditeljskom domu u Risnu. Mog tate nema već više od dvije godine, ali kolikogod bila tužna zbog toga spokojstvom me ispunjava činjenica da smo ga poslušali i dolazili šaleći se na račun rečenice: „ Dolazite mi dok sam živ. Kad budem ispod čempresa ne morate.“

Dragi tata, dolazimo i dalje. Veselimo se susretu s mamom i bratom i njegovom obitelji, ali rado dođemo ispod starog čempresa i suznih očiju promatramo more koje si toliko volio.

Nešto posve osobno

Zadnja lekcija

Nedjelja, 2. ožujka 2014. g. Moj je tata prestao disati, prestao živjeti. Dok su posljednji, slabašni otkucaji najavljivali kraj jednog života na jugu Jadrana, 700 km dalje, na njegovu sjevernom dijelu,  odmarala sam se čitajući knjigu, ne sjećam se koju. Čak sam se i radovala jer smo sestra i ja sutradan putovale tati u posjet. Bilo je kasno popodne, već se spustio mrak, kad je zazvonio moj mobitel. Uvjerena da sestra želi malo“ubiti“ dosadu nedjeljnog predvečerja ili me podsjetiti da nešto ne zaboravim, veselo sam se javila.

Rekla je.

Taj čovjek pun života umro je nakon dvadeset dana ležanja. Sigurno je teško podnosio nemoć i ovisnost o drugima. Vjerujem da je priželjkivao  kraj, a ja sam se molila da ga samo još jednom zagrlim i poljubim to drago lice. Zakasnile smo!

Više nisam ista, more nije isto, Boka, Pula… Sve gledam drugim očima, očima žene koja nikada više neće vidjeti jednog od najvoljenijih, koju nitko više neće gledati s toliko ljubavi i nježnosti, koja nakon „debulece“ ( popodnevni odmor) neće više nikad s osmijehom dočekati tatu, zagrliti  ga i uz kavu servirati voćnu salatu sa sladoledom.

Ja sam naučila što znači riječ- GUBITAK.

Bila je to zadnja tatina lekcija.