MOJE PUTOSITNICE
Krakov – „Vani su padali pijanci umjesto snijega“( Prvi dio )
piše: Snježana Akrap-Sušac
Nepravedno sam započela priču o Krakovu, stavljajući u naslov baš ove stihove Enesa Kiševića. Na njih me asocirao moj prvi susret s tim iznimno interesantnom gradom. Kao i obično, gotovo ni ne pogledavši sobu, iz hotela smo se odmah uputili u petnaestak minuta udaljeni centar grada .
Bila je to topla rujanska noć. Grad prepun najviše mladih ljudi, točnije pijanih mladih ljudi, a sam centar pun dućana s istaknutim natpisom: „Alkohol – 24 sata“. Našlo se, doduše, i nekolicina trijeznih. Svi su bili veseli, a mir je , vjerojatno, održavala policija koja je stalno kružila automobilom.
Prošetali smo Glavnim trgom, jednim od najvećih u Europi. Poput obruba, kafić do kafića, svi puni domaćih i stranaca. Na sredini Trga naši prijatelji iz teatra „Kto“ raspremaju rekvizite nakon predstave „Sljepoća“, rađenoj po romanu nobelovca Saramaga. Ostavljamo ih da na miru rade, a naši pogledi su bili usmjereni na gotičku „Baziliku sv. Marije“ pa na renesansu građevinu koja dijeli Trg na dva dijela. U njoj smo vidjeli, u jednom dnevnom obilasku, da se, uglavnom, prodaju suveniri.
Zadovoljni i umorni vraćamo se u hotel. Prvo jutro- trijezni u trijeznom Krakovu. Prva želja : Židovska četvrt Kazimierz.
Na trgu kraj Stare sinagoge pijemo kavu i promatramo ljude poput nas- turiste. Po kavu smo sami išli jer su nam objasnili da je danju u većini kafića samo jedan zaposlanik na šanku jer Poljaci smatraju da mi koji danju sjedimo u kafiću, ništa ne radimo. (Kad bi mi to uveli , nastala bi opća gužva! ). Ni u jednom gradu nisam vidjela toliko maštovito uređenih kafića.
Na malim turističkim autobusima piše da su prizvedeni u Schindlerovoj tvornici. Prisjećam se raznih dirljivih scena iz poznatoga filma „Schindlerova lista“ i posebice talmudskog citata ugraviranog na prstenu kojeg su mu Židovi poklonili: „Onaj koji spašava život jednom čovjeku, spašava cijeli svijet.“Sjećam se i svoje nevjerice kad sam se prvi puta susrela s temom holokausta, a koja traje još i danas. Nakon toliko pročitanih knjiga i odgledanih filmova, zapitanost i zgražanje nad onom što se dogodilo još traje u meni istim intezitetom.
Sjetno se spuštamo prema Glavnom trgu, a ususret nam dolaze nasmiješena lica mladih Židova, jedne od nekoliko grupa koje smo toga dana susreli. Gledam ih i znam da u obližnji Ausvicz neću ići. Mislim da očaj još uvijek izbija iz svake barake, svakog kamenčića, svake travke… S tim se slikama ne želim suočiti.
( Nastavak će biti u vedrom tonu !)
…
Krakov- „ Više razum, manje mišići“ ( drugi dio )
Natpisom sa zida knjižnice Collegium Maiusa ( Glavnog koledža ) starog dijela Jagiellonskog sveučilišta, započinjem drugi dio “krakovskih razglednica“. Ovo je jedno od najstarijih sveučilišta na svijetu. Stari dio otvoren je za posjete te se odlučujemo razgledavati knjižnicu. Pokazuju nam sobu za sastanke profesora, radove Nikole Kopernika koji su doveli do otkrića heliocentričnog sustava i portrete čuvenih predavača u sobi na čijem je zidu natpis istaknut u naslovu. Javlja se osjećaj strahopoštovanja na mjestu gdje je radio čovjek koji je izmijenio sliku svijeta. Poljaci znaju cijenitu svoje velikane!
Za Krakov kažu da je grad mladih, grad studenata, što se osjeća na svakom koraku. Idealan spoj ljepote i dostojanstva starosti i mladenačke snage koja buja. U gradu punom života osjećam neki mir. Ljubazni ljudi, posvuda arhitektonska remek- djela, nigdje nam se ne žuri, uživamo promatrati živost oko nas, ispijajući kavu, dok iz daljine dopire glazba nekog majstora na violini. Poželim zaustaviti vrijeme , ali „Ja zaludu molim vrijeme neka stane, bijeg je njegov živ“ ( Lamartine ).
Penjemo se prema Dvorcu Wawel. Blizu dvorišnog ulaza je i naljepše zdanje, Katedrala sv. Stanislava i Vaclava, u kojoj su pokopani poljski kraljevi i drugi uglednici.
Najviše ljudi čeka red da se pomoli ispred Papine slike te da napiše neku svoju želju omiljenom Papi.
Cijeli kompleks je ogroman, puno zgrada i ogromno dvorište, gotovo zaseban gradić .
Svi putevi vode prema Glavnom trgu. Ugledasmo natpis : Hostel – Goodbay, Lenjin. To je jedini znak Poljacima jednog omraženog i teškog vremena kojega smo vidjeli u tih nekoliko dana. A vidjeli smo „puno lipih stvari“ i za kraj ostavili Baziliku sv. Djevice Marije. Nije mi žao što smo čekali i za ulaznice i za ulazak!
Ljudi s kojima smo komunicirali ili su bili na ljetovanju u Hrvatskoj ili su čuli za ljepotu“ Lijepe Naše“ pa smo, moram priznati, i mi bili ponosni zbog toga. Pohvalili su i ljubaznost ljudi, kao nešto što jako utječe na ponovni odabir mjesta za odmor. Njihov grad Krakov zadovoljava sve uvjete zbog kojih bih se ponovno u njemu odmarala.
Pročitala sam jedan interesantan tekst u kome se tvrdi da su na tim prostorima živjeli preci današnjih Hrvata – tzv. Bijeli Hrvati. Očito da smo oduvijek znali izabrati!
Završit ću anegdotom iz moga bračnog života. Kako veoma volim modu, izlozi i dućani su također bili mjesto zaustavljanja. Kad nas je jednom prigodom umor svladao, a ja se predugo zadržala u svakom od nekoliko dućana koji su nam se našli na putu, začuh suprugovu dražesno- izbezumljenu rečenicu :“Ti si stvarno najgora osoba s kojom sam ikad putovao!“
Nadam se da se šalio!