Jelene Vukasović: Mjera mog patriotizma je mjera moje potrebe da bude bolje i u Gradu i u Zemlji“- kaže novinarka Radio Kotora, objašnjavajući svoje brojne društvene aktivnosti.
Govori li Jelena o Crnoj Gori ili o Hrvatskoj?
Napisala: Snježana Akrap-Sušac
Jelena Vukasović, izrazito društveno angažirana novinarka Radio Kotora, teško je našla vremena za naš razgovor. O tome govori i jedan spontani „ uh“ u poruci koju sam preslušala na Viberu, a koja završava riječima: „ Umorna…kao…pas!“
Ipak, Jelena, ŽENA KOJA SVE STIŽE, našla je vremena i za obećani intervju. Bilo je zadovoljstvo slušati ovu elokventnu ženu, čije brojne aktivnosti zadivljuju.
Glumački angažman joj je trenutačno na prvom mjestu. Kroz predstavu KoTo(r) o KOTORU redatelja Petra Pejakovića, pod pokroviteljstvom organizacije za održivi razvoj Expeditio, iznijela je svoje stavove o Kotoru, pri čemu je, sa svojih dvadesetak kolega glumaca, uspjela i rasplakati i nasmijati publiku. Iako kaže da ovo nije komedija, smiješnih situacija ima dosta. Citirat ću mudrog dunda Držića i svima onima koji će tek gledati predstavu poručiti: „ Stavte si pamet na komediju!“
Dugo će se prepričavati, meni osobno, najsmješniji dio kada gradonačelnica, žena koja se bori za ostanak na vlasti, izlaže svoj program: prodati Luku; uspostaviti promet u starom gradu; izgraditi benzinsku crpku, također u starom gradu; u svaki stan postaviti kamere; dopustiti glasnu glazbu; ukinutu Don Brankove dane muzike i osnovati Festival rafalne paljbe i detonacije; kao vrhunac- prebaciti Gospu od Škrpjela na Skadarsko jezero!!!
Unatoč smiješnim dijelovima, publika je ipak na kraju bila potištena. Dirnuli su ih najveći problemi grada, koji još nemaju rješenja: korupcija, život u strahu, buka u gradu, jalovost onih koji bi trebali čuvati grad…
Ni Kotorane nije zaobišla oštrica kritike. Glumci poručuju: nije dovoljno biti iz Kotora pa samim tim obrazovan i odgojen; građani se hvale uspjesima iz prošlih vremena u kojima nisu sudjelovali.
O samom nastanku predstave, Jelena će reći da su od listopada 2015. godine počeli razgovori. Nije bilo pisanog predloška, već bi ispričali neku scenu i onda je postavili u čemu im je mnogo pomogao redatelj Petar Pejaković.
Da će predstava živjeti govore i prvi pozivi na gostovanja ( Herceg Novi, Festival alternativnog teatra u Podgorici- FIAT, Festival u Smederevu…), usmeni pozivi iz Tivta i Dubrovnika kao i materijali u pripremi: Apel ( vjerojatno već napisan), radio- drama te knjiga s fotografijama i scenama iz predstave.
Nije iz predstave, ali je anegdota iz Jeleninog obiteljskog života dok se pripremala za probe:
Mama ( ocu): “Branko, ona je luda!”
Otac: “Ona nije kriva, nije pisala tekst.”
Jelena: “Pisali smo svi, dakle, i ja sam ga pisala.”
( Roditelji se zabrinuto gledaju.)
Za kraj:
Pitaš me kakve bih ja Kotorane vidjela… Kotorane kao građane svijeta koji su svjesni stare slave grada, ali im nije dovoljna.
Jer, kako se možeš ponositi slavom kojoj nisi doprinio? Nikako. Nisi kulturan ni odgojen ni pametan ni obrazovan što si iz Kotora
nego što si uložio truda da takav budeš. Želim Kotorane koji su otvoreni za druge i drugačije, Kotorane koji pitaju što je najbolje, a ne odakle je, Kotorane koji ne šapću i ne šute, nego otvoreno govore i Kotorane koji se udružuju kako bi zaštitili svoj grad i njegove interese
Rado bih riječ Kotorani zamijenila s Hrvati. A vi?