Božica Jelušić
Daj sada nešto svoje: miris, boju, nijansu.
Fini detalj, pred kojim cjelina koljeno spušta.
Ohrabri se i svojoj ludosti pruži šansu,
Da život ne postane zamor i dosada sušta.
Pokaži kako učiš, kako ti krila rastu,
Ne čuči u ormaru, gdje moljci spavaju tusti.
Budi leptir što traži tišinu baršunastu,
I ispod svakog jarma ti se samoraspusti.
Sigurno znaš što nisi i ne možeš biti.
Sagni se i pokupi s puta kamen odbačen.
Ne kaži drugom da je to metal plemeniti,
Da je u rudarskom oknu život bio potraćen.
Iskusi kako je život pun običnosti blage:
Večernji sat uz prozor, dok piješ vrući kakao.
Kako je lako svijetom hoditi s malo prtljage,
Znajuć da nikom nisi na srce kao na žulj stao.
20. lipnja 2016.
Flora Green
Je li to zaista zen?
Meni liči na skladno poetski uobličena razmišljanja neke skromne, humane, dobre duše.
Ili sanjarenje zelene biljke na povjetarcu. 🙂