piše: Božica Jelušić
foto: B. Kukurin
Nekako me rastužuje ova “pomama za ljepotom”, hrljenje pod nož i igle, da bi se zadržala slika lažne mladosti i nahranio kompleks Doriana Graya, star koliko i svijet. Priznajem da i sama nisam imuna na strah od starenja, da vidim sve nevolje toga statusa i unaprijed računam da neću predugo živjeti, zbog nelagoda koje kasna dob u čovjeku izaziva.
Strašno je biti star, no valja se pripremiti, pomiriti, staložiti i proći kroz to iskustvo otvorenih očiju. To je strah od ružnoće, nemoći, opadanja, marginaliziranja i ispadanja iz “životne utrke”. Strah od “živomrtvosti”, polovičnosti, ovisnosti o drugima, od neljubavi i smetanja nekome, na svakom koraku. Mnogi doživljavaju starost kao izdaju ideala, kao potkapanje od strane vlastita tijela, u koje su cijeloga života ulagali.
Međutim, i dalje mislim da od plastike i gumilastike nema koristi. Svedu se ljudi na tužne karikature, izbuše se ko svinjski mjehur, iscrtaju, istetoviraju, nabildaju, izblajhaju, izdepiliraju, pa još samo preostaje da navečer svuku skupu kožu i na klin objese, da im se ne izgužva preko noći. Stravično, brate. Kako ljudima ne ide u glavu, da od tupe “vječite pubertetkinje” i samoproglašenog “menekena i gurua”, koji ima šprahfeler i muči se s poštapalicama kao Sizif s kamenom, nikada neće ispasti nešto dražesno, šarmantno, prpošno i zavodljivo?
Bojim se da šav ne popusti usred spike, usta odu na krivo, oko ispadne, gebis iskoči, vrh nosa se istopi,pa ostane u maramici, kao onomad Jacksonu u studiju. Ali gledam tu neke žene s filmskog platna, koje su odlučile mirno starjeti i kao takve, svesrdno su prihvaćene od najbistrije publike: Streep, Lang, Redgrave, Rampling, Sarandon, da navedem samo one koje se meni sviđaju.Svaka od njih vrijedi bar sedam mladih kompleksašica i svaka vlada svojim kraljevstvom šarma, iskustva i magnetičnosti više kategorije.
Ne postiže se personalitet zahvatima na fizičkom obličju. On mora sjati kroz svaku poru, izraz očiju, usta, kroz gestikulaciju, boju glasa, male karakteristične “mote”, koje odvlače pozornost sa sitnih mana i po nečemu čine osobu jedinstvenom. Postoje trenutci u kojima smo lijepi, obasjanja koja nas uzdižu, kao Odiseja u susretu s Penelopom, postoji ono da smo “samo za jedne oči” neodoljivi, jer zračimo ljubavlju, intenzitetom, predanošću i nježnošću.
Mislim da sam na malo mjesta rekla: “Imam oči samo za tebe”, i bila je istina (i još je). Tu vrstu ljepote drugi ne vide, i bolje je tako, jer bi mene osobno sažgao demon ljubomore. Radije ću pojesti ludu gljivu, nego operirati nos ili uši, i nastojat ću reći kao Lada u onoj šansoni: “Gospode, daj mi da umrem ko čovjek, ne kao pas, / Daj mi ostavi lice, ostavi mi ime i glas…”.
Mislim da je to najvažnije što možemo poželjeti, ma u kojoj s e životnoj dobi nalazili i kako god su nas genetika i priroda opskrbili “podnošljivim izgledom” ili pak kaznili željom da budemo bolji, ljepši i pametniji od sebe na ovom tužnom svijetu.
