Razgovor s povodom: Ana Šarčević- profesorica Hrvatske nastave u Crnoj Goru na kraju svoga mandata
“… moj je glavni cilj razvijati ljubav prema Hrvatskoj, ali i svijest o pripadnosti hrvatskom nacionalnom biću čija je domovina Crna Gora.“
piše: Snježana Akrap- Sušac
Listopad 2013. god. Polumračno, ali toplo jesensko predvečerje. Ispred OŠ u Tivtu dočekuje me zgodna, mlada profesorica Hrvatske nastave za pripadnike manjine u Tivtu i Kotoru.
Na Ani prvo primjećujem osmijeh, pravi mladenački, nepatvoreni i iskrenu želju da se što bolje osjećam. Na tim temeljima učvrstilo se jedno poznanstvo, koje je zahvaljujući obostranim simpatijama postajalo sve više nalik prijateljstvu.
Čim sam ušla u učionicu, osjetila sam ozračje ljubavi i povjerenja, što je preduvjet za svaki dobar rad s djecom. Razgovor s Anom i započinjem pitanjima o motivaciji za ovaj posao, kao i njegovu smislu i svrsi.
„Željela sam raditi u struci, a u Hrvatskoj je bilo teško naći posao. Javila sam se na natječaj Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske te dobila ovaj posao u Crnoj Gori. Imala sam jasnu viziju svoga rada i njegova smisla. Naravno, u praksi vas mnoge stvari iznenade i morate se „ brjemenu akomodavat“- kako reče Držićev Pomet, ali ništa mi nije bilo teško. Moj je osnovni cilj bio upoznati učenike s prirodnim i kulturnim ljepotama RH, najznačajnijim povijesnim zbivanjima te sadašnjicom i na taj način probuditi ljubav prema Hrvatskoj, hrvatskom jeziku i narodu kojemu i sami pripadaju. Zadovoljna sam postignutim, a posao su mi uvelike olakšale moje prethodnice, kao i terenska nastava koja je riječi pretvarala u slike. Iz prekrasne Boke u prekrasnu Dalmaciju. Istru, Slavoniju, Zagreb… Znači, moj je glavni cilj razvijati ljubav prema Hrvatskoj, ali i svijest o pripadnosti hrvatskom nacionalnom biću čija je domovina Crna Gora.“
Povod našemu prvom susretu bila je knjiga za djecu „ Mala zb(i)rka priča“, koju sam s Feodorom Gubaš Štifanić objavila u suradnji s nakladničkom kućom iz Pule- Medit. Anu i njezine učenike upoznala sam i s pričama koje su nastale kasnije i još nisu bile tiskane. Tada se rodila ideja o suradnji. Anini učenici su pristali, uz mentorstvo svoje profesorice, postati ilustratori knjige koja će, dok vi budete čitali ove retke, biti u tisku nakladničke kuće Gospa od Škrpjela, koju u Perastu godinama vodi don Srećko Majić. Bokeljskim ilustratorima pridružili su se i pulski osnovci, a Ana se prihvatila i lektorskog i uredničkog posla. Tako će naša „mickasta knjiga“ , pod naslovom „Mic po mic“, uskoro ugledati svjetlo dana.
Čovjek zaboravlja duhovnu dimenziju
Možda je s najviše žara Ana govorila u ovom dijelu razgovora. Zanimalo me je postoje li ličnosti koje su posebice utjecale na formiranje njena svjetonazora. Iako negira tako snažne utjecaje, Ana ipak progovara o mnogim istaknutim Bokeljima.
Prvo izdvaja one koji više nisu među nama, a obavija ih aura posebnosti. Voljela bi da je mogla upoznati don Branka Sbutegu i g. Miloša Miloševića, ljude koji su još za života postali legende, čiji je intelekt izazivao divljenje.
Viktora Vidu i Franju Alfirevića smatra onima koji i danas svojim djelom nadahnjuju čitatelja.
Od suvremenika živom legendom smatra g. Darija Musića. Hrvat je srcem, pokreće ga iskonska potreba da se očuva hrvatstvo u Boki. Fascinira njegova borba sa životnim problemima i predanost radu, naglašava Ana.
Za slikara Momčila Macanovića, Ana će reći da je primjer velikog umjetnika u maloj sredini te dokaz da je presudan talent za velika umjetnička djela.
Rado razgovara i s nekim svećenicima. „Boka je podneblje prikladno za jačanje vjere i približavanje Bogu. Brojne crkve podsjećaju nas na našu duhovnu dimenziju, a svećenici ovdje više razumiju, a manje osuđuju“- kaže govoreći o svojoj religioznosti. Objema nam istodobno pada na pamet jedna biblijska mudra izreka: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u vlastitom ne vidiš!“ Odavno je spoznala da su najgori oni koji stalno kritiziraju druge jer time najviše kazuju o sebi. Često sami posjeduju mane koje pripisuju drugima.
Anina najvažnija postignuća
Nije lako doći u novu sredinu i dokazivati se. Ljudi te, što je za očekivati, osobito kad si mlad, u početku gledaju s podozrenjem. Međutim, upravo nam mladost daje krila da letimo nesputano ni ne znajući koje nas sve prepreke čekaju.
Prepoznajem u svojoj mladoj sugovornici taj mladenački „ let“, to bezrezervno uključivanje u rad i društveni život, ali i ožiljke od razočaranja u neke ljude od kojih nisi očekivao negativne reakcije. Ožiljci ostaju, život se nastavlja i sve to smatramo dijelom iskustva koje nas jača.
Ana će za sebe reći da je racionalna, a s druge strane duboko emocionalna pa iz svega nastoji izići jača. „ Spuštavah se ja niz vaše uže. Umalo se uže ne pretrže. Od tada smo viši prijatelji.“- misao velikog Njegoša koja nas opet ujedinjuje u literarnom ukusu, a istodobno na pravi način izražava jednu životnu istinu.
Neću govoriti o onom što je medijski dosta popraćeno- sve aktivnosti učenika Hrvatske nastave, već ću istaknuti još jednu poveznicu između Ane i vaše novinarke : što god radile, mi ćemo uvijek u duši biti „prosvjetari“ koji respektiraju učenike više nego što je uobičajeno. Na taj način nećemo uvijek biti prihvaćene, ali ono što je najvažnije takvom tipu profesora je stjecanje znanja, vještina i razvijanje kreativnosti kroz „radost učenja“.
Da je bila na pravom putu, Ani je potvrdila prošlogodišnja pozivnica iz MZOS- a. Ukazana joj je čast da , kao jedan od najuspješnijih predavača, održi izlaganje na pripremnom seminaru za buduće nastavnike Hrvatske nastave.
Zbogom „Nevjesto Jadrana“
Za sam kraj razgovora, Ana se prisjeća svog prvog susreta sa zaljevom ljepšim od svoje primorkinje vile, da parafraziram poznate stihove. Nema potrebe ponavljati se. Svi moji sugovornici, pa i Ana, dijele oduševljenje ljepotom Boke. Ali, Ana se veseli i povratku u „Lijepu Našu“ gdje će, nadamo se i želimo joj, naći posao dostojan njezinih sposobnosti.
Sretno Ana i hvala za osmijeh na licima naše djece!
P.S.
Ponedjeljak, 4. srpnja 2016.
Ana je u Hrvatskoj. Kaže da okreće jedno novo poglavlje u životu, obogaćena velikim iskustvom i znanjem kojeg je stekla u četverogodišnjem mandatu u Crnoj Gori. S nostalgijom će se sjećati svojih učenika- mladih Hrvata Boke!
Nešto posve osobno
Ani
Bosonoga dotrčah
Jutro se uvlači u moju sobu
Svojom vedrinom miluje mi lice
Vlažno od suza
„Ustani!- kaže
Udahni svjetlost
Slušaj savršenstvo jutarnje tišine“
Bosonoga dotrčah do prozora
Priroda se pospano proteže
I cvrkutom oglašava dan
Osuši moje suze
Jutarnji povjetarac
Osmijeh izmami
Poljubac sunčeve zrake
I miris mora
Ispuni moje nosnice
A jedna ruža
Miluje mi ruku
Duša mi sva se
Mirom ispuni
Ljepota cvijeta
Očima sjaj vrati
I gledam nebo sunce
More ptice
Od njih naučih
Oslobodit dušu
Bez mračnih okova noći
Misao radosno
Pohrli u novi dan
Uzvine se do neba
Poput ptice
Sjuri se do hridi
I pozdravi more
U zagrljaju sa suncem i morem
Spozna da snažna može biti tako
Jer ljubi svijet i ljude u njemu
Jer raduje se raskošnome svjetlu
Što priroda ga nesebično daje