Životni put Nade i Rogelia Martineza: Od Boke i Meksika do engleske kraljice Elizabete II.
piše: Snježana Akrap-Sušac
„Bio sam zadivljen ljepotom Boke. Fascinirale su me planine i more. Taj rajski dio kugle zemaljske zarobio me i odlučili smo kupiti kuću u Perastu, baroknom gradiću, gdje je povijest ucrtana na svakom koraku(…) Iako sam daleko od moje zemlje, ovdje se osjećam ugodno jer imamo mnogo zajedničkog. Imamo duše, volimo glazbu, ples, ukusnu hranu, jednom riječju – ŽIVOT“, kaže g. Rogelio Martinez.
Ay, ay, ay, ay,
Canta i no llores
Porque cantando se alegran
Cielito lindo, los corazones.
( Pjevajte i ne plačite jer pjesma je sreća rajska ljepotice, ljubavi.)
Pjevajući ovu pjesmu, moji sugovornici u svom beogradskom stanu, a ja u Puli, uz klavirsku patnju gđe Nade Martinez, završavali smo intervju.
„ Iako sam daleko od moje zemlje, ovdje se osjećam ugodno jer imamo mnogo zajedničkog. Imamo duše, volimo glazbu, ples, ukusnu hranu, jednom riječju – ŽIVOT“, završne su riječi g. Rogelia Martineza. A ja dodajem da je doista sretan čovjek koji u trećoj životnoj dobi tvrdi: „ Ne bih ništa mijenjao u svom životu.“
No, vratimo se na početak priče.
Nada i Rogelio Martinez već su desetljećima u braku. Iako iz potpuno različitih sredina, ali oboje iz skromnih radničkih obitelji, vrijedna Bokeljka i radišni Meksikanac, puno su postigli u životu. Rogelio je cijeli svoj radni vijek proveo u diplomatskoj službi, a Nada je imala uspješnu karijeru radeći u JAT- ovim predstavništvima u Beogradu i Milanu. U Londonu je imala svoju privatnu agenciju.
Svoje životne navike nisu mnogo promijenili odlaskom u mirovinu. Vole putovati, ali dio ljeta uvijek provode u Boki. Namjeravaju kupiti stan u Tivtu, koji se trenutačno nametnuo kao grad kulture, zahvaljujući brojnim predstavama, koncertima, izložbama, filmovima. Sve to im jako nedostaje u Perastu; sama ljepota nije dovoljna.
Huauchinango ( Uaučinango ) rodni je Rogelioev grad. Kao sedamnaestogodišnjak otišao je u Mexico City raditi i studirati. Kaže da je oduvijek živio kao „star“ čovjek. Nije volio diskoteke, radije je odlazio u kazališta. Još u djetinjstvu sanjao je putovanja, puno čitao o kulturama Egipta, Grčke, Kine…Maštao je o gradovima: Kairu, Ateni, Rimu, Parizu, Tokiju i mnogim drugim.
Želje su postale stvarnost. Na natječaju Ministarstva vanjskih poslova za deset radnih mjesta, od tristo kandidata, bio je šesti. Ubrzo je poslan u Veleposlanstvo Meksika u Velikoj Britaniji.
Rogelio kaže da je od trenutka kad je napustio Meksiko znao da će se morati prilagođavati raznim kulturama, jezicima, klimama, hrani i dr. Tako je i bilo. Nakon Velike Britanije, bio je u Milanu, bivšoj Jugoslaviji pa opet u Velikoj Britaniji, zatim u Švicarskoj, Češkoj i Srbiji.
Ovaj skromni, profinjeni gospodin upoznao je predsjednike raznih zemalja, političare, umjetnike. Najviše je impresioniran engleskom kraljevskom obitelji. Rado ističe kako je upoznao Kraljicu Majku, kraljicu Elizabetu II. i princa Filipa, princeze Margaritu i Annu, princa Charlesa i princezu Dajanu te mnogobrojne lordove.
Nekoliko je puta, sa suprugom Nadom,bio na čaju kod kraljice Elizabete II., koja svake godine u lipnju poziva Diplomatski zbor na čaj u vrtu Buckinghamske palače, a u studenom na bal. Naša vesela, vrckava Bokeljka Nada nije se željela posve uključiti u to društvo koje ima stroga pravila. Tako je, npr., za posjet neophodan šešir, za koji Nada kaže da joj kod nekih dama izgleda kao instalacija. Umjesto da kupi jedan takav, čija je cijena 300- 500 funti, odlučila se za jedan od pet funti i ne baš skupu haljinu i- zablistala! Rogelio ponosno ističe da je bila najljepša. Nije mu zasmetao ni njezin gaf.
Naime, Kraljica se mora prva obratiti i to čini kad želi. Međutim, Nada ju je pozdravila mladenački veselo i objasnila „ da se Crna Gora nalazi kod Dubrovnika“, a kraljica je samo rekla: „ One day, perhaps!“( u smislu da će možda jednom doći). Odnedavno u mirovini, Rogelio se rado prisjeća raznih veleposlanika, bezbrojnih prijema na kojima je upoznao ljude iz cijelog svijeta, a jedan od najznačajnijih trenutaka karijere je kada ga je kraljica Elizabeta II. odlikovala viktorijanskom medaljom prigodom posjeta Predsjednika Meksika Velikoj Britaniji.
Što se umjetnosti tiče izdvaja poznanstvo s Carlosom Fuentesom te razvijanje ljubavi prema operi, koncertima i baletu u čuvenoj milanskoj Scalli, čiji je bio redovni posjetitelj. Verdi mu je najdraži skladatelj, dok Nada na prvo mjesto stavlja Mozarta.
S posebnim sjajem u očima, Rogelio kaže: „ Ali najvažnije za vrijeme moje diplomatske karijere bilo je poznanstvo sa suprugom Nadom!“Upoznali su se 1984. god. u JAT- ovoj poslovnici u Milanu, kada je premješten u Jugoslaviju. Godine 1985. prvi je put bio u Boki, točnije u Risnu, gdje je doživio puno pažnje od Nadine obitelji pa se osjećao kao kod kuće. „Bio sam zadivljen ljepotom Boke. Fascinirale su me planine i more. Taj rajski dio kugle zemaljske zarobio me i odlučili smo kupiti kuću u Perastu, baroknom gradiću, gdje je povijest ucrtana na svakom koraku“, kaže Rogelio.
Zamolio me da ne zaboravim napisati da osobno nosi lijepe uspomene iz bivše Jugoslavije te navodi kako ju je i njegov narod cijenio i volio. Zadovoljan je i životom u regionu sa suprugom Nadom. „Od prvog dana kad sam je sreo dala mi je snagu i energiju, kao vanjskom, tako i unutarnjom ljepotom. Osim što je lijepa, simpatična i inteligentna, svira klavir i gitaru, piše poeziju, još dobro i kuha.“ Ja bih dodala da mi je sada posve jasno zašto Rogelio ne bi ništa mijenjao u svom životu!
Završit ću s nekoliko anegdota. Kad je Nada prvi puta bila u Meksiku, svi su se čudili njezinu imenu, koje na španjolskom znači- NIŠTA. Tako bi prigodom predstavljanja odmah rekla da ona nije „ništa“, nego Esperanza.
Kako tada nije znala španjolski, s mužem je razgovarala na talijanskom jeziku. Obitelj se zaprepastila kad je suprugu za vrijeme doručka rekla da je magarac, a ona je zapravo tražila maslac ( tal. burro- maslac; španj. burro- magarac).
I vaša se novinarka „iskazala“. Naime, Rogelio mi je poslao e- mail čiji je predmet bio: Enteravista a Rogelio Martinez. Jedno od mojih prvih pitanja bilo je znači li prva riječ neko ime( znam da Meksikanci imaju više imena i prezimena), što je izazvalo smijeh jer je pijevod bio: Intervju s Rogeliom Martinezom!
Razgovor je završen, skype isključen. Svjetla se gase, ali će se vrlo brzo ponovno upaliti.
Čekamo vas u Perastu, dragi Martinezi. Već vidim široki Nadin osmijeh i iskričave oči, kao i blago, dobroćudno Rogeliovo lice.
ASTA LUEGO, TJ. VIDIMO SE!