Tri generacije žena obitelji Fatović
piše: Snježana Akrap-Sušac
„Poštovana, Vaše prezime Akrap me podsjetilo na gđu Mariju Akrap iz Risna koja je bila kolegica i prijateljica mojih roditelja iz Tivta. Molim Vas oprostite ako sam previše slobodna, ali zanima me imate li Vi ikakve veze s Risnom i poznajete li možda spomenutu gospođu, koja je sad već starica. Hvala i lijep pozdrav Anđelka Fatović Miloš.“
Prva asocijacija bila mi je : „ Po svetom Tripunu, to su našijenci!“, Tripčetova rečenica iz „Dunda Maroja“
Spomenuta gospođa je moja mama, odgovorih gđi Anđelki i dogovorismo razgovor preko skypea. Prvi razgovor i neizbježno nizanje uspomena. Gđa Anđelka se dobro sjeća moje mame jer je često dolazila u Arsenalov ured za tehničko crtanje, gdje su obje Marije radile . Marija Fatović, na žalost, nije više među živima. Ja nosim uspomenu na njih kao lijepe, mlade prijateljice, koje su se desetljećima družile i bile veoma privržene jedna drugoj. Često sam voljela gledati njihove fotografije iz snijegom zabijeljenog Tivta, kao i one s kolegama iz ureda. Mladenačkim zadovoljstvom zrače njihova lica.. Iz tog se razdoblja sjećam i sebe kao djevojčice koja je zimi strepila da valovi ne prevrnu „Barbaru“, brod koji je prevozio radnike počevši od 4 sata ujutro pa ih vraćao u 16 sati
Najljepše godine života gđa Marija je provela u voljenom Tivtu. Ali u životu uvijek biva neko „ali“! Došle su devedesete i teška odluka da se cijela obitelj odseli u Hrvatsku. Nisu se htjeli razdvajati, kaže njezina kćer Anđelka, koja se s mužem i dvoje malodobne djece pridružila roditeljima.
Kako je gđa Anđelka odmah dobila posao prof. engleskog jezika na Braču, Supetar je postao njihov novi dom. Žali što nije mogla majci ispuniti želji da počiva kraj svojih roditelja u Tivtu jer nije mogla zamisliti da ne može kad god poželi otići na majčin grob. Njihov je rođak g-din Dragan Fatović pružio prigodu svima koju su znali gđu Mariju da se od nje oproste u crkvi sv. Antuna u Tivtu na misi nakon trideset dana od smrti.
Anđelka – žena u čijim se očima zrcali nostalgija
„ Od majčine smrti nisam toliko plakala“, bile su prve riječi gđe Anđelke kad smo se drugi puta čule. Naš je prvi razgovor u njoj prizvao sva sjećanja na trideset pet lijepih godina u rodnom Tivtu .
Iako je na Braču prihvaćena, sretna s obitelji, ponajviše unukom Vigorom, i ne bi se vratila, njezine suze govore o onome što je zakopano duboko u svima nama koji smo otišli- čežnja za rodnim kajem, koju ni sebi ne želimo priznati. Koliko god nam bilo lijepo u novoj domovini, dio nas je ostao zarobljen među bokeljskim brdima, u tom zaljevu iz snova.
Spontano smo počele razgovarati po „naški“, kako ona kući uvijek i govori. Pričale smo o našim šesnim mamama, kotulama, faculetima, freganju, bruškinima, o unuku koji je zove baba, a ne baka ili nona. Toj uglednoj profesorici, koja govori pravilnim hrvatskim jezikom ( studirala u Zadru), bokeški govor u privatnom životu je jedan od načina da ostane u „vezi“ s Bokom. Kaže kako je očvrsnula, ne „ obadaje“ više nikoga, na Brač se navikla- običaji, klima, kuhinja… sve je slično.
U Tivat sada rijetko dolazi jer su joj najbliži članovi obitelji preminuli. Kad ode voli prošetati stazama djetinjstva i mladosti i , premda se divi Porto Montenegru, dok stoji ispred „vidi“ zgradu Arsenala i dvije Marije!
Dunja- mlada, lijepa umjetnica, ne zaboravlja bokeljsko podrijetlo
Mlada, dvadeset osmogodišnja umjetnica, diplomirala Vizualni dizajn u Splitu, majka je dvogodišnjeg Vigora, prvog člana obitelji rođenog u Hrvatskoj. Unuka gđe Marije imala je samo šest godina kad su se odselili, potpuno se uklopila i pripada novoj sredini. Ponosna je na svoje bokeljsko podrijetlo i šali se kako ponekad ima krizu identiteta. Kad je netko pita odakle je, kaže da je odgovor cijela priča-„ s Brača, ali…“
Sjeća se najviše babe i đeda, kao i susjede, gđe Nade Zec, s čijom se djecom, Oljom i Mićom, igrala. Vezana je za Brač te je Boka samo lijepa uspomena koja u njoj živi ponajviše zahvaljujući mami, koja često govori o Tivtu i s kojom razgovara , naravno, „bokeški“.
Dunja je već postigla zavidne rezultate u karijeri. Već je sedam godina zadužena za izgled plakata filmskog festivala u Supetru, kao i ostalog potrebnog materijala; kreira prekrasan nakit od filsa; osmislila je Zelenka- maskotu Brača, a sad će i njegovu djevojku. Njezina je umjetnička radionica Quince & Pepper Creative Studio, što bi značilo, u slobodnom prijevodu- Dunja i začin…
Želim joj da i dalje profinjeno začinjava svoje radove. Ne sumnjam da hoće, ipak je naša „ Quince“ Bokeljka koja se nagledala i prirodnih i onih ljudskom rukom stvorenih ljepota!