piše: Nataša Pecić-Janković
Jučer sam, otkada sam u ovome malome mjestu, po prvi puta bila u obilasku plaža. Mjesto mi se ne sviđa jer ga čine novosagrađene kuće i vile, a svaki vlasnik se trudi da njegova bude što bolja, elitnija i upadljivija. Dobro im to ide i daje ogledalo i sliku grada kakav je u stvari.
Dolaskom toplijeg vremena dolazi i sve više turista. Popunjavaju se i one kuće koje su preko zime prazne. Popunjavaju se i plaže. Točno prepoznaješ nove goste koji bljedunjavi i pod punom opremom traže savršeno mjesto za odmor.
Budući volim šetati, obilazim mjesto. Fascinira me jedino mirnoća i nenametljivost mjesta. Netko bi rekao; „Raj za šetače!“ Većinom su to stariji, a ono malo mladih posakrivalo se u dva, tri noćna kluba.
Kako je moj smještaj u zaseoku iznad prvoga gradića, obišla sam i to mjesto. Sve me više privlači miris lavande, ružmarina, lovora i borova. Šteta što se u mome rodnome gradu ne može to osjetiti nego rafinerija iz susjedne nam države! I opet me misli vraćaju u moj rodni grad, u ulice kojima sam prolazila kako bih došla do moje najdraže rijeke. Često su me znali pitati kako se ne bojim u sitne sate prolaziti pustim ulicama. Odgovaram im da je to moj grad i da znam kako diše.
Ipak, ovaj gradić mi se počinje sviđati i sve intenzivnije razmišljam o tome da se nastanim u njemu, da prestanem biti nomad i ugnijezdim se u mjestu gdje imam posao i sreću.
Znam što govorim jer moja sreća ima ime. Još nikada nisam doživjela takvu vrstu sreće. Sve to otkriva moj osmijeh na licu kojega ne skidam nikada osim kada sam sama u svojim mislima.
A trudim se ne biti sama jer ne želim da mi sreća pobjegne.